Proslavljena svetkovina Pohoda Blažene Djevice Marije

U subotu, 31. svibnja 2025. godine, osim što je u Gradu Zagrebu već tradicionalno slavljen blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, u našoj kapeli Corpus Domini proslavili smo svetkovinu Pohoda Blažene Djevice Marije, titularni blagdan naših sestara.

Svečano euharistijsko slavlje u 17 sati slavio je vlč. Odilon-Gbènoukpo Singbo, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Osvrćući se na misna čitanja  u svojoj homiliji vlč. Odilon je istaknuo „poticajne i ohrabrujuće riječi kojih itekako trebamo biti svjesni, neovisno o tome u kojoj životnoj situaciji se nalazimo: Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! (Sef 3, 16b-17a)“ Primijetio je kako se ta Božja prisutnost u njegovu narodu najbolje očituje upravo u otajstvu koje slavimo, u otajstvu pohoda Blažene Djevice Marije njezinoj rođakinji Elizabeti, koja pod svojim srcem nosi Boga te je upitao prisutne nose li poput nje Boga u svome srcu i nose li ga ususret bližnjemu. „Ako zanemarujemo dinamiku nošenja spasonosne poruke drugima, naše molitve postaju sadržaji koje vrtimo, ali koje ne živimo i koje ne prenosimo dalje. (…) Ne možemo ispravno moliti krunicu ‘koga si Djevice Elizabeti u pohode nosila’, ako ne znamo prepoznati pored nas brata i sestru u potrebi. Ako ne suosjećamo, ako ne plačemo s bratom koji plače, ako ne trpimo sa sestrom koja trpi.  Ako se ne radujemo s bratom koji se raduje i ako se ne znamo radovati sa sestrom koja se raduje.

Osvrćući se na život  sestara koje su zatvorene u klauzuri i ne idu nikamo u pohode, naglasio je kako je „pohod najprije stvar elana našega srca. Ako nosimo taj elan u sebi, i ako znamo prepoznati druge, onda  možemo itekako spasiti svoje obitelji. Jer taj elan se najbolje očituje kroz naše molitve.  Moje je uvjerenje da bi Crkva davno propala da nema ovakvih zajednica. Crkva ne živi prvenstveno od nas koji smo u svijetu. Crkva živi od ovakvih zajednica koje su zatvorene, nikamo ne idu, ali nose cijeli svijet. I samu Crkvu.“

Na kraju se osvrnuo na Marijin hvalospjev ‘Veliča’  rekavši da u njemu ima  nekih elemenata koji na prvi pogled mogu djelovati umišljeno. Međutim, upravo tu se očituje Marijina poniznost. Jer poniznost jest prihvaćanje istine, istine o našem životu, istine za koju nas je Bog stvorio, istine  o situaciji u kojoj se nalazimo. Poniznost nije u skrivanju, nego u svijesti i priznanju onoga što Bog čini u našem životu.

Na kraju slavlja rektor kapele zahvalio je vlč. Odilonu na slavljenju euharistije i riječima ohrabrenja, a sestrama je čestitao njihov blagdan te potaknuo sve da mole za njih i za nova duhovna zvanja u njihovoj zajednici.