Povijest adoracije
Hardon, John, A.
MALA POVIJEST EUHARISTIJSKOG KLANJANJA
U prvim stoljećima kršćanstva nije moguće govoriti o nekoj posebnoj euharistijskoj pobožnosti. Euharistija se nije promatrala zasebno kao predmet vlastitog štovanja, kao posebna tema kršćanske pobožnosti, ona je naprotiv dio njene najdublje srži; ona je, uz krštenje, središte kršćanskog života. Euharistija se slavila i primala, ali na izvan se nije isticala i nije bila objašnjavana njezina vlastitost.
Čuvanje Presvetog i sveta pričest
Česta ili čak svakodnevna sveta pričest bila je uobičajena u Crkvi prvih stoljeća. Doduše, nije se svaki dan slavila euharistija, ali su vjernici mogli s nedjeljnog misnog slavlja ponijeti euharistiju sa sobom kući za bolesne članove obitelji ili za sebe.
Od najranijeg vremena Kristova prisutnost pod euharistijskim prilikama nije se svodila samo na vrijeme slavljenja euharistije. „Iz tadašnjeg konteksta jasno proizlazi, da se pod svetim prilikama smatralo da je prisutan Krist, a ne samo da je to zavjetni dar ili posvećeni kruh.“(1)
Dokazano je da je u III. i IV. stoljeću bio običaj pohranjivanja i čuvanja euharistijskog kruha u pobožnim kućama u tadašnjem kršćanskom svijetu.
Pronađeno je mnogo dokaza i zapisa, koji govore o tome, kako je bilo uobičajeno da se svakodnevno „prije nekog drugog jela“ najprije uzimao posvećeni kruh. U skladu s tim nadovezuje se i četvrta molba iz molitve Oče naš.
Crkva je odobravala takvo pričešćivanje, te je vjernicima dala naputke, kako će euharistiju koju su ponijeli kući brižljivo čuvati i zaštititi od nepoštivanja. Još su sačuvane brojne upute, koje su trebale jamčiti, da će posvećeni kruh „biti sigurna od oskvrnuća koje bi mogli počinit miševi ili bezbožni ljudi.“
Budući da ne postoje dokazi koji bi govorili suprotno, mora se pretpostaviti, da je sve do 1000. godine bilo uobičajeno i rašireno čuvanje euharistije u kršćanskim domovima.
Redovnici, koji su živjeli povučenim i osamljenim načinom života u pustinjama Egipta i Palestine, čuvali su posvećene hostije u svojim špiljama ili u eremitu. Na taj način su imali priliku svaki dan se pričestiti. U egipatskoj redovničkoj literaturi od 5. stoljeća moguće je naći pojam „tabernakul“, koji je označavao molitveni prostor redovnika, nalik relikvijaru. Zapravo to je bilo oslikano udubljenje u zidu koje su osvjetljavale uljne lampe. Ponekad bi redovnike dopala čast, da euharistiju nose sa sobom. „Nosili su Presveto sa sobom pri poslu u polju ili na putovanju. Hostija se spremala ili u maloj posudi (chrismale) obješenoj preko ramena i prsa ili u maloj torbi (perula), koja se nosila ispod odjeće obješena oko vrata.
U irskim i britanskim zapisima spominje se često ti običaji. To se nije činilo samo iz razloga, da bi se uvijek imala spremna hostija za Svetu pričest, nego i zato, da bi si osigurali zaštitu protiv razbojnika i opasnosti na putu.“(2)
Fermentum
Sa sigurnošću se može reći da sve do 120. AD (Anno Domini – Godine Gospodnje) postoje dokazi o običaju nošenja komadića posvećene hostije, takozvanog fermentuma, (koji je bio umočen u kalež), od biskupa jedne biskupije do biskupa neke druge biskupije. Taj drugi biskup bi tada uzeo komadić hostije pri sljedećem misnom slavlju u znak jedinstva i zajedništva među crkvama. Neki biskupi slali su fermentum i svojim svećenicima.
Augustin skoro nikada nije govorio o euharistiji, a da nije ukazivao na njenu snagu povezivanja u zajedništvo. „Smisao sakramenta euharistije je jedinstvo: Krist nas uzima u svoje tijelo, i mi postajemo njegovi udovi, postajemo ono, što primamo.“(3)
Počeci pobožnosti presvetoj euharistiji
Nepobitno težište euharistijske pobožnosti u prvim stoljećima Crkve bio je obred misnog slavlja i vjerničko pričešćivanje, koje je nedjeljom povezivalo sve nazočne.
No i tada se mogu uočiti počeci one pobožnosti, koja je neposredno i naglašeno usmjerena na samu bit sakramenata euharistije. Ovdje se kao primjer može navesti Sv. Ivan Zlatousti, koji je u svojim propovijedima donosio jasne izjave o stvarnoj Kristovoj prisutnosti i koji je slavio veličinu i dostojanstvo sakramenata euharistije.
Ćiril Jeruzalemski upozorava pričesnike: „Pokloni se, izreci svoj Amen u poklonu i štovanju i pričesti se da te posveti Krv Kristova. “ (4)
Augustin je mišljenja, da nitko ne bi smio primiti tijelo Kristovo, ukoliko nije prethodno molio; po njemu je to čak grijeh, ako vjernik prije primanja euharistije propusti molitvu.(5)
SREDNJI VIJEK
Usredotočenja na nauk o stvarnoj prisutnosti
U srednjem vijeku se inzistira na stvarnoj prisutnosti Isusovoj u Presvetoj euharistiji.
U to vrijeme u teologiji u zapadnim zemljama sve se više naglašava stvarna prisutnost i dostupnost Boga u liku sakramenta. Vezano uz prvu i drugu raspravu oko euharistije i u obranu od katarskog krivovjerja nametnulo se pitanje stvarne prisutnosti, način istinske nazočnosti Krista u svetim sakramentima. To je postalo jedno od glavnih pitanja srednjovjekovne euharistijske teologije: kada i kako se događa pretvorba, kako i kojim riječima je potrebno opisati Kristovu prisutnost u sakramentu euharistije.
Vidljiva pobožnost
Iz toga proizlazi, da je germanski čovjek srednjeg vijeka u području pobožnosti uvijek tražio vidljivo i dohvatljivo. To dolazi do izražaja u načinu na koji su poštivali relikvije: pokušavali su samo gledanjem odati počast relikvijama tako da bi kroz pogled mogli doživjeti njihovo spasonosno djelovanje. To traženje i inzistiranje na vidljivom okrenulo je gotskog čovjeka s velikom gorljivošću k euharistiji. Htjelo se vlastitim očima vidjeti sakrament, čak i više puta nego što su se odvažili na njegovo primanje.
Smanjenje broja svete pričesti
Rastuće strahopoštovanje i bojaznost pred Presvetim sakramentima kao i s tim povezani povećani zahtjevi, kojima bi se jamčila dostojnost vjernika, doveli su do jakog smanjenja broja pričesnika. To su bila vremena kada je bilo potrebno poštivati stroge propise da bi se steklo pravo na primanje Svete pričesti.
Taj nestanak primanja svete pričesti potaklo je IV. Lateranski koncil (1215.) na donošenje strogih pravila za Svetu pričest u uskrsno vrijeme. Primanje pričesti bilo je usko povezano s primanje svete ispovijedi. „Time se stoljećima ustalilo, potom još ojačano pokretom jansenizma, sudbonosno – a često i ponižavajuće – povezivanje sakramenta ispovijedi i euharistije.“(6)
„Privremeno rješenje“ u tim raspravama bilo je za šire slojeve kršćanskog puka: „communio per oculos“, u slobodnom prijevodu Sveta pričest po gledanju ili sveta pričest očima, to jest samo promatranje euharistije.
Elevacija ili podizanje
Gledanje svete hostije ili communio per oculos (pričest očima), bilo je omogućeno time, što se za vrijeme kanona u svetoj misi naglašavao trenutak podizanja hostije. Naime, pretvorba se izvodila na način da se sveta hostija podizala visoko u zrak i pokazivala nazočnom puku. Dokazi o prvom pojavljivanju te prakse, takozvane „elevacije ili podizanja“, pronađeni su u odredbama biskupa Ode von Sullyja (1196-1208, biskup grada Pariza). Ta se praksa brzo proširila najprije u područjima uz rijeku Rajnu a poslije po cijeloj Europi.
Zatim podizanje kaleža u 13. stoljeću najprije mjestimice pojavljivalo, a onda se ono postupno nametnulo u cijelosti. Tako se u tekstovima Rimskog misala koji su nastali u godinama 1500., 1507. i 1526 još ne spominje podizanje kaleža kao dio Svete mise . Tek nastupom Pape Pija V. (1570.) postaje ta praksa uobičajena.
Često se događalo, da se elevacija ili podizanje još jednom ponavljala u drugom dijelu mise, npr. na kraju kanona ili nakon molitve Agnus Dei. Napomenut ćemo da je bilo svećenika koji su ponekad pretjerivali s podizanjem kaleža i Svete hostije pa su to činili i po nekoliko puta tijekom mise.
Pojavom elevacije ili podizanja Sveta misa je u srednjem vijeku dobila novo središte. „Kad bi promatrali Tijelo Kristovo tijekom Pretvorbe, vjernike bi obuzeo osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti. U gradovima su ljudi običavali ići od jedne crkve do druge, samo da bi što više puta vidjeli podignutu hostiju, jer su vjerovali da će im to donijeti dobro i dobitak. Čak su vodili i procese oko zauzimanja boljeg položaja u crkvi, kako bi tijekom mise imali što bolji pogled na oltar. U zapisima je navedeno da su u nekim zajednicama vjernici ulazili u crkvu tek kada bi počela Pretvorba, te bi nakon nje brzo izišli iz crkve.“(7)
Prvi oblici pobožnosti
Spomenuto pokazivanje hostije naravno nije trajalo samo kratko nego se produžilo na duže vrijeme. Stoga se čin elevacije produžio i obogatio popratnim obredima (zvuk zvona, sviranje orgulja, poklek, svijeće za pretvorbu, tamjan, udaranje u prsa ). U početku se vjernike upućivalo, da mole svaki za sebe u tišini. Ali postupno se počelo zajedno izgovarati molitve i pjevati. U obredu župne mise na prijelazu iz srednjeg vijeka uveden je zajednički svečani pozdrav Presvetom u trenutku podizanja. Pjevale su se pjesme poput „O salutaris hostia“, „Ave verum“ ili slični napjevi.
Krajem srednjeg vijeka ti su svi dijelovi naglo nestali. Zadržao se samo običaj elevacije, koji je praćeno zvonjenjem zvonca, što je radio ministrant, i tihom molitvom vjernika. Pri završetku srednjeg vijeka poklek Presvetom sakramenta imao je prednost pred gledanjem za vrijeme elevacije. To je bilo isticano u tolikoj mjeri, da je početkom 20.st. već gotovo posvuda bilo uobičajeno, da se na misi u trenutku pretvorbe kod pokleka naklonilo, i nitko nije pomišljao da bi pogledao svetu hostiju. Tek Pijo X. potaknuo je ponovno na pogled hostije tako da je 1907. propisao i molitvu s oprostom.
Blagdan Tijelova i procesije
Tijekom sljedećih 200 godina postupno se izgubilo pokazivanje i štovanje euharistijskog kruha iz središta Svete mise te su se pojavili novi oblici pobožnosti i štovanja. Ustanovljen je blagdan Tijelova i s njime uvedene su procesije, koje su postale sve omiljenije, a pri kojima se Presveto nosilo kroz crkvu i izvan nje.
Slavljenje Tijelova potakla je vizija Juliane iz Liegea (1258.) , koja je imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila tamnu mrlju. Puni mjesec je protumačila da u Crkvi nedostaje blagdan, u kojim bi se častio dar Euharistije. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju Liege 1246. ustanovi taj blagdan. Papa Urban IV. 1264. proširio je taj blagdanu na cijelu Crkvu i dodao mu osminu. Zatražio je od Tome Akvinskog da sastavi časoslov za Tijelovo, tako da se može slaviti svake godine na četvrtak poslije Presvetog Trojstva. Tako su između ostalog nastale i tri himne koje se i danas pjevaju: O sveta hostijo, Divnoj dakle, Kruše anđeoski.
Prve procesije o Tijelovu održavane su u Kölnu između 1264. i 1278. zatim u Benediktbeuernu (Bavarska) (1286.), a u Hildesheimu oko 1301.
U prijašnjim vremenima prije ustanvoljenja blagdana Tijelova, Presveto se samo iznimno nosilo u procesiji, kao npr. na Cvjetnu nedjelju u englesko-normanskim crkvama, a i tada je bilo zakriveno ili se nosilo u zatvorenoj posudi (u kaležu ili u kutijici). Taj običaj zadržao i kod prvih procesija na Tijelovo. No, sredinom 14. stoljeća procesije su postale sve učestalije za vrijeme župne mise na Uskrs, Duhove, Božić, Svi Svete, zatim na crkvene godove, na kojima se isticalo Presveto, pogotovo nakon uvođenja pokaznice (monstrance). Koliko se u ranijim vremenima Presveto skrivalo u posudicama, toliko se početkom 15. stoljeća javno pokazivalo kao uobičajena prkasa.
NOVI VIJEK
Nastanak pobožnosti Presvetome sakramentu
Od sredine 15. stoljeća uveden je običaj davanja blagoslova Presvetim na procesijama u vrijeme Tijelova. „Tijekom nošenja Presvetog i kad se vraćalo na oltar, i kad se davao blagoslov, pjevale su se euharistijske antifone i pjesme… Budući da je vjernicima bilo važno da što duže gledaju Presveto, svećenik bi u nekim mjestima tri put ponavljao antifonu i za to vrijeme držao pokaznicu pre narodom. To izlaganja Presvetog kao i blagoslov, koji se pritom davao, može se uzeti za početak prve adoracije Presvetom.“(8)
Uskoro nakon uvođenja blagdana Tijelova i njegove osmine uvedeno je izlaganje presvetog s pobožnošću i blagoslovom. Često se Presveti sakrament izlagao na oltaru čak i tijekom svete mise. To se događalo u Njemačkoj već nakon sredine 14. stoljeća i to za vrijeme župne mise ili za vrijeme mise četvrtkom na čast Tijela Kristova što se nazivalo i tijelovska misa. Te mise četvrtkom bile su svečane, pjevao je na njima zbor, kadilo se tamjanom, i zvonila su zvona, kad se Presveto nosilo na pokrajni oltar, ili oko crkve na groblje. U nekim mjestima ove mise četvrtkom poprimile su karakter pobožnosti Presvetom tako da se poslije poslanice pjevala euharistijska himna ili antifona, i pri tome se pokazivala posvećena hostija narodu. Za svečani ugođaj ovih Božjih službi brinula su se mnoga bratstva i udruge Presvetog sakramenta koja su se osnivala u svrhu njegova štovanja.
Također izlagalo se Presvetog tijekom molitve časoslova, večernje ili povečerja, što je bilo uvedeno za tijelovsku osminu, a kasnije se proširilo i na ostale dijelove godine. U mnogim mjestima iz nekadašnje večernje u čast svetom križu ili Majci Mariji nastali su euharirsitjski blagoslovi, koje je narod rado prihvatio. Naposljetku, u pojedinim mjestima Presveto je izlagano po cijeli dan.
U zemljama izvan Njemačke tog vremena (u 15. stoljeću) izlaganje Presvetog izvan mise, sa blagoslovom ili bez njega, bila je prava rijetkost. U Francuskoj je uveden blagoslov ili „salut“ tek u 17. stoljeću, a u Engleskoj u 18. stoljeću.
Prije svega su u 12. stoljeću u sjevernoj Francuskoj, u Nizozemskoj i u Njemačkoj od zidnih tabernakula nastali „euharistijski tornjevi“, koji su u doba gotike dosezali do stropa. Kod takvog izgleda svetohraništa porasla je potreba da se Presveto vidi. Tada se hostija stavljala iz rešetkastih vrata u staklenu posudicu što je bio jedan način stalnog izlaganja Presvetog.
Borba protiv pretjerivanja
Otprilike oko sredine 15.stoljeća započela je borba protiv sve češćih izlaganja Presvetog kao i protiv procesija. Mnogi biskupi i svećenici su se žalili, da je nestala poštovanje pred svetim Otajstvom , da se izgubilo strahopoštovanje pred Presvetim koje se neskriveno i otvoreno ljudima pokazivalo. Sve češće te su se tužbe iznosile na biskupskim sinodama tako da su uvedena ograničenja. „Javno izlaganje Presvetog često puta ne vodi štovanju nego upravo suprotno njegovu zapostavljanju jer je postalo previše blisko laicima, kaže se u biskupskoj sinodi u Schwerinu 1492. (9)
I stoga je pokrajinski sabor u Kolnu 1492. donio naredbu koja je postala uobičajeno pravilo za sljedećih stoljeće: „U znak još većeg poštovanja Svetog sakramenta propisujemo da se ubuduće Presveto ne nosi u pokaznici naokolo da ga svi vide, osim za Tijelovo i njegovu osminu. Izvan toga vremena dopušteno je samo jednom u godini nositi Presveto u pokaznici po gradu, mjestu, ili župi, ili kad to osobno dopusti biskup, ili kad se moli za mir, ili kad nevolja i opasnost prijete državi; i to uz uvjet da se tada iskazuje najveće strahopoštovanje i pobožnost.“(10)
Međutim sve restriktivne mjere čak i one iz Rima nisu ništa pomogle. Otprilike od sredine 16. stoljeća u drugim zemljama Europe bila je uobičajena procesija s Presvetim i njegovo izlaganje na štovanje.
Tridentski sabor i vrijeme poslije njega
Budući da su reformatori u 16. stoljeću u velikoj mjeri doveli u pitanje euharistijsku pobožnost i teologiju katolika (stvarnu prisutnost u Presvetom, shvaćanje
žrtve, kalež za laike), Tridentski sabor (1545.-1563.) je dosljedno i sveobuhvatno obradio temu euharistije. O klanjanju euharistiji bilo je rečeno na 13. zasjedanju 1551. slijedeće: „Nema sumnje, da svi kršćani vjernici na način kako su naučeni u Katoličkoj crkve, da kod štovanja Presvetog sakramenta moraju pokazati duboku poniznost i klanjanje, koju dugujemo pravom Bogu. Jer, premda nam se Krist Gospodin daje za jelo, to nikako ne umanjuje klanjanje njemu. Mi, naime, vjerujemo da je u svetoj hostiji prisutan isti onaj Bog, o kojemu je govorio vječni Otac, kada ga je poslao svijet: I svi mu se trebaju klanjati (Hebr 1,6), pred kojim su mudraci u molitvi klekli na koljena (Mt 2,11), i prema svjedočanstvu Svetog pisma (Mt 28,17) kojemu su se apostoli poklonili u Galileji. ..I stoga se treba na Tijelovo Presvetom sakramentu na poseban način iskazati štovanje i klanjanje.“ (11)
Gradnja crkava i liturgija
Tridentski sabor je imao veliki utjecaj na gradnju crkava i na liturgiju. Prije tog vremena svetohranište nije bilo povezano s oltarom nego je najčešće bilo po strani u koru kao uzidani tabernakul, ili kao toranj do stropa, a nekad je bio u obliku goluba koji visio ispred oltara, iznad oltara ili iza oltara. Nakon tridentskog sabora tabernakul je postao duhovno i ikonografsko središte crkvenog prostora. Na oltaru, kao na nekom prijestolju, bilo je izloženo Presveto u pokaznici u obliku sunca, često puta i za vrijeme mise. Nasuprot tome, oltarska menza, pravi oltarski stol izgubio je svoje značenje.
Tako se 1614. u knjizi Rituale romanum po prvi put uopće propisuje Vječno svijetlo i i izdaje naredba da se Euharistiju treba čuvati u tabernakulu koji je čvrsto povezan s oltarom. Božja služba u vrijeme baroka bila je karakteristična po raskošnim crkvama koje su izgledale poput prijestolnica i usredotočene na svećenika kod oltara. Sudjelovanje naroda sastojalo se od gledanja i slušanja svećenika za oltarom, što se ovdje odvijalo prema strogim obrednim propisima.
Tako se euharistijska pobožnost svodila na statično klanjanje, a nije dopuštala sudjelovanje vjernika u slavlju, pogotovo ne u običnim slavljima manjih crkava. Zbog toga je naglo porasla aktivnost vjernika u procesijama, hodočašćima i drugim molitvenim oblicima, prije svega u štovanju Srca Isusova i štovanju Marije.
„Ali svim tim oblicima molitve nedostajao je stvarni i svjesni odnos prema „izvoru i ishodištu, središtu i vrhuncu“ kršćanskog života, prema aktivnom i životnom euharistijskom slavlju. Međutim, te povezanost nije bilo u teološkoj svijesti baroknog vremena.“(12)
Da bi se oslobodio pogled na glavni oltar i svetohranište, prijašnja oltarska pregrada, koja je bila nalik pozornici a nalazila se između prezbiterija i lađe, često je služila za čitanje i pjevanje, zamijenjena je klupom za svetu pričest. Time je došlo do izražaja ono što se još od 11. stoljeća počelo lagano uvoditi a to je primanje svete pričesti klečeći, na koljenima. Odlukom tridentskog koncila redovnicama zapovjeđena mjesečna Sveta pričest. Isusovci su zahtijevali češću svetu pričest. Općenito, često primanje Svete pričesti bila je vrlo malo, i pričest nije bila u velikoj mjeri povezana s misnim slavljem. Iz euharistije kao jednostavne Gospodinove večere, razvila se dvorska ceremonija primanja kod kralja. Vjernici su gledali puni strahopoštovanja kako se odvija djelovanje puno tajnovitosti, ali se nije pristupalo primanju Gospodinova tijela. To je bilo samo propisano za svećenika radi cjelovitost slavlja. Laici su primali pričest prije Svete mise ili poslije nje, ili čak izvan Svete mise.
Ispovijed i zadovoljština za grijehe
Specifična za razdoblje nakon tridentskog sabora bila je pobožnost koja naglašava nasuprot reformatora posebnost katoličkog nauka i štovanja Boga. Time je ta pobožnost imala značenje ispovijedanje vjere. Budući da kalvinisti nisu priznavali stvarnu prisutnost Kristovu u Euharistiji, to vjerovanje bilo je snažno naglašeno i štovano kod katolika. I to nije bilo samo u vrijeme vjerskih ratova u Francuskoj (1562.-1598.) i tridesetogodišnjeg rata u Njemačkoj (1618.-1648.) nego i prije i poslije toga. Napose je bilo karakteristično pljačkanja katoličkih crkava i svetogrđe nad euharistijom (svetogrđe hostije i sl), što je bolno vrijeđalo katolike. Iz tog razloga su od 16. stoljeća nastajale pobožne udruge koje su ispovijedanje vjere u euharistiju tumačile na katolički način i putem klanjanja i štovanja tražile naknadu i zadovoljštinu za bezboštvo i svetogrđe koje se nanosilo euharistijskom Gospodinu. Kad je Katarina de Bar (redovničkog imena majka Mechthild od Presvetog sakramenta) 1653. osnovala udrugu Benediktinke vječnog klanjanja Presvetome, u središtu njihove pobožnosti u Francuskoj bila je zadovoljština za uvrede koje su hugenoti nanosili Presvetom sakramentu. U skladu s tim u euharistijskoj pobožnosti majke Mechtilde bila je misao o zadovoljštini za uvrede.
Udruge Presvetog oltarskog sakramenta i vječno klanjanje
Već u 14. i 15. stoljeću su nastajala različita bratstva i udruge s izričitom svrhom za klanjanje Presvetom. Tako je nastala Kongregacija Svetog Tijelova1328. u gradu Asizi u Italiji ili Klarise franjevke od Presvetog Sakramenta u Rimu.
U Njemačkoj su u 15. stoljeću u mnogim dekanatima nastale Svećeničke bratovštine u svrhu promicanja zajedničke proslave Tijelova. Tako je nastala „Nadbrabratovština svetog oltarskog sakramenta“, zvana također i „Corpus Cristi bratovština“. Sporedna svrha tih zajednica bila je između ostaloga nabavka misnog ruha i vječno klanjanje.
Navodimo i neke ranije udruge: „Benediktinke od vječnog klanjanja“ u gradu Au kod Einsiedelna (1526.), „Družba regularnih klerika“ u Napulju, koje su također zvali Marijanci i Karolinci (1558.), Teatinke u Napulju (1583.), redovnice od vječnog klanjanja u Švicarskoj (1591.), „Svećenici sakramenta“, osnovani za vođenje seminara i pučke misije (1632.), „Bernardinci ili Cistercite od vječnog klanjanja“ u Port Royalu (1633.).
U Parizu je 1630. osnovana „Udruga Presvetog sakramenta“ svećenika i laika kao obrana pred protestantizmom i jansenizmom. Neke su udruge bile ustanovljene za duhovnu pouku, moralno uzdizanje i materijalnu potporu nižih slojeva društva. Neke su od njih bile tajna društva (Kabala pobožnih i sl.) koja su se vrlo brzo širila.
Leksikon za teologiju i Crkvu navodi 43 redovničke udruge i bratovštine koje su koncem 19. stoljeća nastale sa svrhom klanjanja Presvetom sakramentu.
Četrdesetosatna ura i „vječno klanjanje“
Kao poseban oblik euharistijske pobožnosti nastala je u 16. stoljeću „četrdesetsatna ura“. Po prvi put se spominje u Milanu za godinu 1527. Tamo je u crkvi Svetog groba Gian Antonio Belotti tražio od vjernika tijekom propovijedi za vrijeme korizme da se mole četrdeset sati pred Presvetim sakramentom, da se postigne Božja pomoć u teškom ratnom vremenu. Te molitve trebale su se moliti četiri puta u godini: za Uskrs, Duhove, Marijino uznesenje i Božić.
1529. taj je običaj preuzela i milanska katedrala. Sveti Antun Maria Zaccaria i kapucin Josip von Ferno postat će u narednim godinama najveći zagovornici te nove pobožnosti klanjanja. Kapucin Ferno je u Milanu 1537. objavio i proširenu verziju svete ure: pojedinačne crkve u gradu bi nastavljale pobožnost u neprekinutom lancu četrdeset sati tijekom cijele godine i to pred izloženim Presvetim. Rim je odobrio četrdesetsatnu uru 1539.
A 1591. pobožnost je posredstvom nuncija Frangipanija uvedena u Köln. Klement VIII. je 1592. u svojoj buli „Graves et diuturnae“ propisao ovu pobožnost bez prekida za sve rimske crkve i tako je nastao današnji oblik „vječnog ili sveudiljno klanjanja“ odnosno „trajne molitve“ pred Presvetim koju organizira Crkva.
Klement XIII. objavio je otprilike 150 godina kasnije (1731.) detaljne upute za dostojanstveno izvođenje četrdesetosatne ure:
• Presveti se oltarski sakrament mora izložiti na glavni oltar ali ne u patrijarhalnim bazilikama;
• kipovi, relikvije i slike oko oltara gdje je izloženo Presveto moraju se uklonit ili prekriti;
• u svetištu oko izloženog Presvetog smiju se brinuti samo klerici obučeni u roketu;
• klanjatelji se moraju redati jedan za drugim, neprekinuto, a s njima uvijek mora biti svećenik ili klerik s višim redovima;
• za oltarom gdje je izloženo Presveto za to vrijeme ne smiju se slaviti Sveta misa.
Donosimo poseban primjer „vječnog klanjanja“ u vremenu od 1226. do1792. Kralj Ludwig VII. nakon pobjede nad albigenzima zamolio je biskupa u Avignona da izloži Presveto u kapeli Svetoga Križa (14. rujna 1226.). Budući da je zanimanje i sudjelovanje vjernika bilo jako veliko, biskup je odlučio to klanjanje nastaviti i noću. Sveta Stolica odobrila je tu pobožnost, koja se nazivala vječno ili sveudiljno klanjanje, a nastavila se sve do Francuske revolucije 1792. Obnovljena je ponovno 1829. i traje do danas
Od 1556. pobožnost vječnog klanjanja kao naknadu za grijehe u tri zadnja dana karnevala započeli su i širili najprije Isusovci, a zatim kapucini. Dakle, pojavila se nova tema: nije se više radilo o javnoj nakani kao moliti za mir, što je bilo u počecima te pobožnosti, već se sada na prvom mjestu nalaze zadovoljština za grijehe, za nemoral. Euharistijska pobožnost na obje nakane raširile se posvuda u 17. i 18. stoljeću.
Pobožnost svetog groba
Podrijetlo četrdesetosatne ure treba tražiti u Crkvi prvih stoljeća. U ono vrijeme postojao je običaj da se na spomen 40 satnog Isusova počivanja u grobu, posti, bdije i moli na svetom grobu. Povjesničar Euzebija spominje 40 satni post u Kartagi (HE 24,12), hodočasnica Eterija spominje bdijenje i molitvu na svetom grobu u Jeruzalemu . To bdijenje i molitva živjelo je u uspomeni kršćana prvih stoljeća i došlo je do novog vijeka. Znano je još u 10. stoljeću da se uz grob na Veliku subotu nije stavljao samo križ ili lik Isusova tijela nego se izlagalo i Presveto. Od 16. stoljeća taj se običaj proširio, tako da je na svetom grobu iznad tijela Isusova bila izložena pokaznica s Presvetim. Tako udaljeni od svetog groba u Jeruzalemu i od vremena Kartage usvojena je pobožnost 40 satne svete ure koja se i danas drži.
Posjet Presvetom
Sve do 15. stoljeća euharistijski se sakrament štovao samo u nekim zgodama: (javno izlaganje, procesije). Općenito govoreći nitko nije došao na ideju da se moli pred zatvorenim svetohraništem. Ipak činili su to samo neki pobožni kao blaženi Henrik Seuse koji posebno skretao pažnju na trajnu prisutnost euharistijskog Spasitelja u crkvi. Sve do 15. stoljeća u mnogim biskupijama bili su na snazi izričiti propisi da se župne crkve po danu moraju držati zatvorene. A i u redovničkim crkvama u to vrijeme nije bilo dopušteno čuvati Presveto, budući da one nisu imali pravo na dušebrižništvo (13). Ukoliko su vjernici htjeli posjećivati poznate crkve, ali ne zbog mise, onda su to činili zbog nekog groba mučenika ili nekog velikog sveca.
Međutim u stoljećima poslije tridentskog sabora posjet Presvetomu (pa i pred zatvorenim svetohraništem) postao je jedna od omiljenih pobožnosti katolika. Sveti Alfons Liguori (1696.-1787.) posebno je promicao molitvu i adoraciju Presvetome. On je napisao i knjižicu: „Posjet Presvetom sakramentu i bezgrješnoj Djevici Mariji svaki dan u mjesecu“. U njoj se nalazi 31 razmatranje koje se odvija u obliku razgovora s Gospodinom u svetohraništu.
Sve do 20. stoljeća u odgoju svećenika bila je preporučena pobožnost posjete Presvetom dnevno, barem 15 minuta. Svećenici su se u takvoj adoraciji pripremali za Svetu misu, zahvaljivali se poslije svete mise, a isto tako i poslije podne činili posjet i tako nastavili cijeli života ako nije bilo većih zapreka. Ukoliko bi neki svećenik trajno propuštao tu posjetu Presvetome tumačilo se kao nedostatak u svećeničkom života. Svakom svećeniku se preporučuje od sjemenišnog odgoja da pred Presvetim meditira i izmoli svoj časoslov.
Adoracija Presvetom u 19. stoljeću
U 19. stoljeću štovanje Presvetog sakramenta poprimili je različite oblike i doživjelo svoj vrhunac. To je između ostalog vidljivo ako se pogleda na broj euharistijskih društava i udruga kojih je u tom vremenu osnovano jako mnogo. Sveti Petar Julijan Eymard (1818.-1868.), koji je poznat kao „svetac euharistije“, osnovao je 1856. u Parizu Kongregaciju svećenika klanjatelja Euharistije“, a 1858. osnovao je žensku granu „Službenice Presvetog oltarskog sakramenta“, zatim „Društvo klanjalaca Euharistije“. A 1859. utemeljio je u Marseilleu „Udrugu tri Sveta sakramenta“. Članovi tih zajednice vidjeli su svoju zadaću u štovanja Presvetoj euharistiji i to u osobnom klanjanju i zajedničkoj molitvi časoslova pred izloženim Presvetim. Nadalje, naglašavali su odgoj za svetu misu, promicanje česte svete pričesti kao i promicanje euharistijskog klanjanja putem propovijedi i spisa (duhovne vježbe, kongresi).
U gotovo svim biskupijama u 19.stoljeću bilo je službeno uvedeno vječno klanjanje.
Euharistijski svjetski kongres
Na nagovor pobožne žene Emilie Tamisier iz Toursa (1834.-1910.) održao se prvi euharistijski svjetski kongres. Ta pbožna žena bila je oduševljena konfercijama Petra Julijana Eymarda i zalagala se za hodočašća u svetišta gdje su se dogodila euharistijska čuda. Nakon toga započeli su se održavati euharistijski svjetski kongresi. Prvi Euharistijski svjetski kongres održao se u Lillu, a na petom kongresu koji je održan u Toulouseu 1886. sudjelovalo je više od 1500 biskupa i svećenika te oko 30 000 vjernika. Posljednji, 49. Euharistijski svjetsko kongres održan je u Quebecu, u Kanadi, a slijedeći novi 50. Euharistijski svjetski kongres najavljen je u Dublinu 2012. godine.
Izdvajanje Presvetog od misnog slavlja
U stoljećima poslije tridentskog sabora euharistija je bila usmjeren na žrtvu Kristovu i na stvarnu prisutnost Gospodinovu. Svakako, da se na taj način štovanje euharistije i sveta pričest odvojile od misnog slavlja. (14)
U 18. i 19. stoljeću sveta pričest dijelila se većinom izvan Svete mise. Naime, u njoj se nije gledalo prvenstveno na sudjelovanje u žrtvi, na blagovanju za stolom, Gospodinovu večeru, nego na posjet Spasitelja koji dolazi iz svetohraništa. Pa i onda, kada se sveta pričest primila pod misom, molitve za pričest bile su zasebne i nisu bile povezane sa Svetom misom.
Pokret za često primanje svete pričesti koji je podržao papa Pio X. (1903.-1914.) isticao je važnost štovanja euharistije kod samog primanja svete pričesti. To je rezultiralo sve učestalijim primanjem svete pričesti. No, još uvijek je sveta pričest bila izdvojeno shvaćena od Svete mise. U tumačenju euharistije pa i u katekizmima nalazi se podjela na : euharistijski sakrament, misa, sveta pričest, a ponekad i ova podjela: euharistijski sakrament, sveta pričest, sveta misa.
Poznti liturgičar Jungmann misli: „Ovdje treba govoriti o razdvajanju koje se dogodilo u shvaćanju strukture euharistije. Svi elementi su tu . Sve istine vjere su tu sadržane i ljudi su ih dosljedno priznavali – ali jedinstvo, smisao za cjelinu, za sklad je nedostajao.“ (15)
Liturgičar Emminghaus opisuje to stanje sljedećim riječima: „Sveta misa je dugo vremena bila jedna stvar, a „Sveta hostija“ i njeno primanje ili klanjanje druga stvar. Ta oba vida – barem u općoj pučkoj svijesti – bila su na izvjestan način moguća sama za sebe ili čak donekle neovisni jedan o drugome. Na misu se išlo kao laik…obvezno na nedjelje i blagdane a jedva se što razumjelo. Govorilo se da je to tajna, misterij snažan i neizreciv, misa se poštivala, nije se išlo na pričest nego se za vrijeme mise molila krunica ili pjevale pjesme koje su bile blizu one stereotipne „Schubertove mise“…A svetohranište je bilo nešto drugo gdje je „Krist pod prilikama kruha“ blizu, njemu se molilo i moglo se klanjati.“ (16)
Liturgijska obnova
U liturgijskom pokretu krajem 19. i početkom 20. stoljeća odvijala su se nastojanja vezana za povezivanje odvojenih dijelova, htjelo se od dijelova ponovno napraviti cjelinu, tj. dovesti euharistiju ponovno do njenog punog smisla i vrijednosti. U središte je stavljeno ono što je zapravo od početka bilo središte i smisao otajstva: slavlje euharistije nasuprot klanjanju euharistiji. Klanjanje Presvetom sakramenta time se pomaknulo na primjereno drugo mjesto. Glavno nastojanje liturgijske obnove bilo je otvaranje liturgije vjernicima i njihovo stvarno sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi. Jedan od jakih promicatelja te obnove bio je i misal za narod, misal za svaki dan „Misal Schott“.
Benediktinac Anselmo Schott sastavio je „Misal svete Crkve“ koji je objavio 1884. U toku širenja ovog djela nestale se dotadašnje nabožne knjige o euharistiji koje su bile vrlo omiljele ali sladunjave. Navodim jedan primjer: deset godina prije objavljivanja Schottova misala (1874.) bila je objavljena pjesnička knjižica za euharistijsko štovanje pod naslovom: „Kako nam pripovijeda vječno svijetlo“, autorice Cordule Peregrinas. Ta je knjižica doživjela skoro pobjednički pohod u katoličkom svijetu. Sve do 20-ih godina 20. stoljeća držala je korak u nakladi sa Schottovim misalom. Ali 1923. objavljeno je posljednje (27.) izdanje, a Schottov misal je tada dostigao nagli uspon i njegova se naklada danas više i ne broje. Mnoga druga djela euharistijske literature doživjela su istu sudbinu. Liturgičar Jungmann o tome sažeto kaže: „Riječni tok religioznog života promijenio je svoj smjer.“ (17)
Drugi vatikanski sabor i vrijeme poslije njega
Konačan proboj liturgijske obnove donio je Drugi vatikanski sabor. Nova misna knjiga koja je proizašla iz tog sabora sadrži u svom prvom poglavlju „Općeniti uvod“ nauku Crkve o biti mise u skraćenoj verziji: „Slavljenje Svete mise je djelo Krista svećenika kao i hijerarhijski raščlanjena Božjeg naroda. Sveta misa je za cijelu Crkvu kao i za mjesnu Crkvu a isto tako i za pojedine vjernike središte kršćanskog života. U njoj Božje djelovanje nalazi svoj vrhunac, po njoj u Kristu posvećuje se svijet. A u njoj se nalazi i štovanje koje ljudi iskazuju Ocu, a po njemu se Krist, njegov Sin proslavlja. Pri tome se u euharistijskom slavlju otajstvo spasenja događa cijelu godinu tako da ono postaje sadašnje. Sva ostala liturgijska slavlja i sva djela kršćanskog života usko su povezana sa Svetom misom: oni proizlaze iz nje i vode k njoj .“(18)
U skladu s tim stajalištem objavljene su poslije koncilske smjernice za molitveno klanjanje Presvetoj euharistiji koje se čini izvan Svete mise. Glavni ton tih svih uputa jest: Svako štovanje euharistije izvan Svete mise ima prvenstveno svoj smisao da pomogne aktivnom sudjelovanju u samoj Svetoj misi.
U vidu na prijašnja objašnjenja podsjeća i Naputak Kongregacije za svete obrede od 25. svibnja 1967., koji govori o slavljima i iskazivanju štovanja Otajstvu euharistije i podsjeća, da je čuvanje euharistije izvan Svete mise bila „prva i izvorna svrha“ da bude okrepa onima koji umiru, da bude popudbina. (usp. br 49). Druga namjena bila je da bi vjernici mogli primiti svetu pričest i izvan misnog slavlja; i konačno, treća namjena čuvanja Svetih prilika za klanjanje prisutnom Gospodinu. U skladu s tim uputama vjernici neka vode računa da kod štovanja Presvetog prisutan je Krist, da ta njegova nazočnosti proizlazi iz Svete žrtve i da klanjanje ima za cilj primiti Svetu pričest na sakramentalna ili duhovan način. (usp. br. 50)
++++
Među vjerničkim pukom štovanje euharistije izvan misnog slavlja doživjelo je u 20.-tom stoljeću veliki pad. U teologiji se posebno naglašavala osobina blagovanja u euharistijskom slavlju. O adoraciji pred Presvetim kritički se propitivalo. Ona dolazi iz srednjovjekovne pobožnosti promatranja, gledanja Presvetog, a dar euharistije je u biti blagovanje, uzimanje okrepe, a ne predmet izlaganja. I konačno, Gospodinova večera je u biti ispunjenje i događaj a ne stanje koje je u sebi statično i nepomično. (19)
U tim svim kritikama izoštrio se pogled o pravom smislu klanjanja i štovanja euharistije izvan Svete mise. A on je u tome da je klanjanje osobna priprema za Svetu misu (i svetu pričest), a isto tako i zahvala za Svetu misu. U klanjanju se sve pounutrašnjuje i istivremeno ističe što se doista u Svetoj misi događa. „I na tom mjestu, misli se u klanjaju, ispunja se javno ili privatno štovanje euharistije izvan Svete mise koje je doduše sekundaran, ali bitno nužan zadatak“(20). Posvuda, gdje se god održava euharistijsko klanjanje izvan Svete mise događa se buđenje i produbljivanje vjere u otajstvo Euharistije. U slavljenju Svete mise u zajednici malo je vremena za tišinu, da se o cijeloj veličini Otajstva razmišlja. Postavlja se pitanje kad običan vjernik može uzeti vremena da razmišlja u tišini? Možda pojava današnjeg gubljenja razumijevanja za euharistiju u našim prostorima povezano je s time što skoro nema više privatnog i javnog oblika štovanja euharistije izvan svete mise.
Bilješke:
1. Emminghaus, J.: Verehrung der Eucharisti ausserhlab der Messe, 208.
2. Hardon, J.A. : Die Geschichte der Ewigen Anbetung, na Internetu: www.ewigeanbetung.de/Geschichte/geschte.html
3. Augustin, S. Sermo 57, 7.
4. Myst. Katchese, 22(BKV 41, 391) kod Courth F.: Zur Tehologie der eucharistischen Anbetung 70.
5. Enarrtio in Ps 98,9 (CChrL34, 1385) kod Courth, F.: Zur Theologie der eucharistische Anbetung, 70.
6. Emminghaus, J.: Verehrung der Eucharistie ausserhalb der Messe, 215.
7. Jungmann, J.A.: Missarum Solemnia I, 153/154.
8. Browe, P.: Die Entstehung de Sakramentsandachten, 86.
9. Nav. mesto, 98.
10. Nav. mjesto 100.
11. Nuner-Roos: Der Glaube der Kirche, Regensburg 1971, broj 573, 386 str. i slijedeće.
12. Emminghaus, J.: Die Messe, 137/138.
13. Jungmann, J. A.: Molitva pred svetohraništem, str. 342.
14. Jungmann, J.A: Euharistische Frommikeit und eucharistischer Kult in Wandel und Bestand, 74/75.
15. Nav. mjesto, str. 75.
16. Emminghaus, J.M.: Verehrung der Eucharistie ausserhalb der Messe, 208.
17. Jungmann,J. A.: Das Gebet vor dem Tabernakel, 344.
18. Konstitutcija o svetoj liturgija, Opći uvod. Navodi prema Emminghaus, Die Messe, 17/18.
19. Usp. Blatahasar, Hans U. v.: Klarstellung, 111.
Literatura:
Antons Klara: Vom heiligsten Sakrament, u Recherchen X, Benediktinerinnen Koln, 1998. Balthasar, H. U.: Verehrung Allerheiligsten, u Klarestllung, Freiburg, 1971, 111-116.
Browe, P. : Die Verehrung der Eucharistie in Mittelalter, München, 1933.
Courth, F.: Zur Theologie der eucharistischen Anbetug, in Theologie und Glaube 7(1981)63-64
Emminghaus, J. H. : Verehrung der Eucharistie ausserhalb der Messe, in Bibel und Liturgie 45(1972), 207-223.
Emminghaus, J. H. : Die Messe, Wesen, Gestalt, Vollzug, 1976.
Hardon John A. : Die Geschichte der Ewigen Anbetung, internetu: www.ewige-anbetung.de/Geschichte/geschichte.html
Jungmann, J. A.: Die Andacht der 40 Stunden ud das Heilige Grab, , 1952., 184-198
Jungmann, J.A.: Eucharistische Frommicgkeit und eucharistischer Kult im Wandel und Bestand, 1951. 65-79
Jungmann, J.A.: Gebet vor dem Tabernakel, in Geist und Leben, 40(1967) 339-347
Neuner- Roos : Der Glaube der Kirche, Regensburg 1971.
Pascher, J.: Der eucharistischer Kult ausserhalb der Messe, München, 1967.
Rahner, K.: Eucheristische Anbetung, Schriften zur Theologie, 16, Köln, 1984, 301-304.
Prevela: Mirela Vukman-Ivezić, prof.
Teološka lektura don P. Crnjac
