Uskrsna poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije (HBK)

Ulaskom u Veliki tjedan započeli smo proslavu otajstva smrti Isusa Krista, Sina Božjega, otajstva njegove nemoći i zemaljskoga poraza, te njegova uzdignuća u slavu. U trenutku umiranja Gospodin se obraća nebeskomu Ocu riječima: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« (Lk 23,46). Isusova predanost milosrdnomu Ocu nama je vjernicima uzor i poticaj. Posebice nam je taj stav potreban u ovim danima kada našu domovinu i cijeli svijet pogađa širenje bolesti koja je uvelike zaustavila redovitost života i rada, unijela nesigurnost i poremetila blizinu ophođenja i susreta. Uz to, kao biskupi suosjećamo sa Zagrebačkom nadbiskupijom, s ljudima u Zagrebu i okolici koji su doživjeli razorni potres koji je pojačao kušnju ugroženosti, dodatno uznemirio ljude, oštetio im domove i crkve, te uzdrmao dušu i osjećaje.

Kao zajednica Kristovih vjernika koja živi blizinu s Gospodinom, u susretu i zajedništvu s bližnjima, u ovim danima kušnje osjećamo velik nedostatak liturgijskih slavlja u kojima primamo puninu euharistijskoga dara. Premda smo medijski povezani s mjestima gdje se misa slavi, nedostaje nam širina očitovanja vjere s drugim vjernicima. No, to nas usmjerava na dublje razmatranje i na uporište u sigurnoj nadi. Jer, kada trpi čovjek, zajedno s njime trpi i Krist. On se utjelovio i patnju podnio kako ne bismo ni u jednomu iskustvu bili sami i bez njegove milosne pomoći.

Veliki tjedan suočava nas sa znakovima i iskustvima nedostataka i praznine. A vjera nam omogućuje baš u životnoj praznini otkrivati prisutnost Živoga. To je iskustvo uskrsnoga jutra koje je anđeo objavio ženama: »Nije ovdje! Uskrsnuo je!« Stoga, u svakoj ljudskoj praznini odjekuje vijest da nam je po Uskrsnulomu Gospodinu darovana punina. Jer čovjek nije stvoren za prazninu, nego za Puninu.
U nedjelju Uskrsnuća Gospodinova Crkva moli: »Bože, ti si danas po svojemu Jedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu.« To je Radosna vijest koju i mi naviještamo i svjedočimo. Život vječni za nas počinje kada se sjedinimo s Božjim Sinom, kada prihvatimo Boga koji nam se daje i koji se predao za nas. U tom vidu i kušnje kroz koje prolazimo obasjane su svjetlom Uskrsa, koje ostaje našom novom snagom i utjehom.

Stoga vas, braćo i sestre, potičemo da ne prestanete moliti i vjerovati u snagu molitve. Poučeni biblijskim uzorima molitve i primjerima naših pređa, molimo jednostavno i iskreno poput psalmista čiji su vapaji i molitva kao melem duši našoj. Gospodinove riječi zvuče poput uskrsne pobjede: »Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit ću ga jer poznaje ime moje. Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti, s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti. Pokazat ću mu spasenje svoje.« (Ps 91,114-16). Iz te sigurnosti spontano se uzdiže i naš ponizni vapaj: »Gospodine, pogledaj našu muku i zaustavi navale zla; oslobodi nas od preteških kušnja! Ali, prije svega, daj nam spoznati i vršiti volju tvoju!« Zato je iznimno znakovito i plodonosno što smo tijekom proteklih tjedana bili ujedinjeni u molitvi putem medija i drugih tehničkih sredstava. To nam je olakšalo samoću i udaljenost, a ohrabrivalo i jačalo naše pouzdanje u Gospodina.
S osobitom molitvom i bratskom blizinom pratimo brižnost onih koji svojim služenjem svjedoče istinsku ljubav prema čovjeku: liječnici i medicinske sestre, državni dužnosnici, policija, vojska, djelatnici medija, vatrogasci, trgovci i volonteri, te svi ostali koji su pokazali spremnost izložiti svoje živote i zdravlje u obrani od opasnog virusa i razornog potresa. Nastavit ćemo ih uključivati u svoje molitve, s vjerničkom zahvalnošću koja nas potiče da činimo sve da se nitko ne osjeti odsutnim u našoj ljubavi.

Braćo i sestre, dok promatramo svoje muke i životne kušnje, koje nas već nekoliko tjedana pritišću, tješi nas vjera u uskrsnuće Isusa Krista koji je nadvladao svako zlo, pa je i samu smrt pobijedio. Zahvalni smo Gospodinu i ove godine za njegovu uskrsnu blizinu. On nakon uskrsnuća pokazuje učenicima svoje rane kako bi ih izvukao iz malodušnosti i beznađa. To su rane koje su vidljive, koje bole, ali i koje sjaje na licu Crkve, koja je Njegovo otajstveno tijelo. Onima koji nisu vjerovali Isus ne pokazuje nebesku slavu, nego preobražene znakove svoje muke. Svojim uskrsnućem on upućuje na novu dimenziju preobraženosti stvorenoga svijeta.
U ozračju Uskrsa upućujemo jedni drugima čestitke i dobre želje. Nakon drame i šutnje Velikoga petka opet će zabrujati crkvena zvona i objaviti vijest koju je Marija Magdalena »rano u jutro, još za mraka« (Mk 16,9) otrčala priopćiti apostolu Petru. Neka nas sve uskrsnuli Gospodin učvrsti u vjeri i pouzdanju da je On sada »zdesna Bogu i da se zauzima za nas« (Rim 8,35). Osnaženi tom vjerom i mi ćemo svim nevoljama usprkos »stajati čvrsto u Gospodinu« (Fil 4,1). Uskrsnuli Gospodin je nada i snaga naša. On je svjetlo u povijesti ljudskog mraka i tame. On je središte i smisao svega.

U toj vjeri svim vjernicima naših (nad)biskupija, kao i onima izvan domovine, te svima do kojih dopire naša riječ, čestitamo Uskrs i želimo da bude ispunjen nadom, radošću i svakim nebeskim blagoslovom!

Biskupi Hrvatske biskupske konferencije

U Velikomu tjednu 2020.

+++

Franjo Komarica, biskup banjalučki čestitao je vjernicima nadolazeći Uskrs, najveći katolički blagdan. Uskršnju poruku biskupa banjolučkog monsinjora Franje Komarice, prenosimo u cijelosti:

“Draga braćo i sestre u Kristu – umrlom i uskrslom!

Cijenjeni sugrađani!

Ovogodišnju smo svetkovinu Kristova uskrsnuća – kao rijetko kada ranije u svome životu – u prilici doživjeti na način koji je najsličniji onom prvom Uskrsu, kako su ga doživjeli prvi Isusovi učenici – apostoli. A kako su ga oni doživjeli?

Jedan od njih, apostol i evanđelist Ivan je zapisao:

‘I kad bi uvečer toga istog dana, prvog u tjednu – a učenici u strahu od Židova zatvorili vrata – dođe Isus, stane u sredinu i kaže im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i rebra. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina'(Iv 20,19-20).

Dakle, Isus je na dan svoga uskrsnuća zatekao svoje apostole u njihovoj samovoljnoj izolaciji. Iz daljnjeg biblijskog izvješća saznajemo da su oni u toj izolaciji ostali još tjednima, punih 50 dana – sve do silaska na njih Duha Svetoga, na dan Pedesetnice – kako im je naložio sam uskrsli Krist.

Kao i drugi mnogobrojni članovi Kristove Crkve, utemeljene na apostolima, doživljavamo i mi, u ovoj 2020. godini nakon ulaska utjelovljenog Sina Božjeg – Isusa Krista u povijest ljudskog roda, vrlo sličnu situaciju zatvorenih vrata dvorane Isusove Posljednje večere, kao što su je imali i apostoli u godini Isusove mučeničke smrti i slavnog Njegovog uskrsnuća.

Svjedoci smo kako i mnogobrojni drugi naši sugrađani i suvremenici, a koji nisu članovi Crkve, imaju udjela u našoj dramatičnoj situaciji preplašenosti i straha za sadašnji i budući naš život na zemlji.

Isus tada nije svojim učenicima uskratio njihov strah. Ali, oni, doživjevši ga – kao uskrsloga – toga istog dana, kada su jedni bili zabarikadirani u dvorani posljednje večere, a drugi uplašeni, zbunjeni i tužni na svom bijegu iz Jeruzalema u Emaus, odjednom su osjetili da je taj njihov strah za vlastiti život bio zapravo blagoslovljeni strah. Unatoč daljnjoj njihovoj neizvjesnoj budućnosti, njima je sigurnost ponovne Isusove – sada neuništive i neupitne nazočnosti – bila velika i snažna zraka nove nade i životnog optimizma.

Upadljivo je pomirljivo i blago ponašanje uskrslog Krista prema njegovim uplašenim apostolima na dan njegova Uskrsnuća, na prvi Uskrs. Njima, koji su ga prije samo par dana bili zatajili i ostavili samoga njegovim neprijateljima, Isus sada izriče riječi utjehe i smirenja: „Mir vama!“ Te riječi su Isusov čin opraštanja i pomirenja. Taj njegov čin je apostolima omogućio da se oni – unatoč njihovom – ljudski gledano – bijednom ponašanju prema Njemu uhvaćenom, osuđenom, mučenom i ubijenom, ali i njihovom međusobnom ponašanju i prepiranju koji je od njih zaslužniji za koju od pozicija u Isusovom najavljenom kraljevstvu (mislili su na kraljevstvo ovdje na zemlji) – izmire i s njime i međusobno – i to baš u tim uvjetima svoje izolacije, svoga straha i neizvjesnosti. To želi reći – da ni strah, niti izolacija nemaju i ne trebaju imati zadnju i definitivnu riječ u životu čovjeka i ljudi, nego vlastito obraćenje, preobražavanje, korigiranje vlastita životnog ponašanja!

Uskrsli i vječno živi Krist je onaj isti, koji je ‘radi nas ljudi i našeg spasenja’ bio mučen, raspet, umro i pokopan. Apostolima je na dan svog uskrsnuća pokazao svoje probodene ruke i ranu na probodenim grudima – izvještava – kako malo prije pročitasmo – očevidac, apostol Ivan. Ožiljci njegovih rana su prepoznatljivi znak njegova identiteta. On je njima zauvijek označen. Njega – kao Raspeta se ne može odvojiti od njega kao Uskrsloga!

Zato naša vjera u uskrsnuće, koja je srž identiteta nas kršćana, nije nikakvo iluzorno naše uzdizanje nad patnjom ostalog dijela čovječanstva. Nego, ona garantira i usred neshvatljive i neizbježne patnje utemeljenu nadu da se ta patnja može nadvladati!

Draga braćo i sestre u Kristu, Raspetom i Uskrslom, s mnogima od vas sam zajedno u povorci Isusovih učenika, tj. spašenika – neprestano već više od tri desetljeća, kao vaš brat u vjeri i za mnoge od vas biskup, jedan od današnjih nasljednika Isusovih apostola. Proživjeli smo zajedno mnoge i Velike petke i Uskrse – i predratne i ratne i poratne. Oni ratni su, vjerujem, i vama, kao i meni, ostali u osobitom sjećanju. Želim vas ovom prigodom podsjetiti na riječi koje sam – između ostalih – za Uskrs, ratne 1994. godine, uputio mnogima od vas i brojnim drugima, koji danas žive kao prognanici i izbjeglice iz svojih ovdašnjih rodnih župa Bog zna gdje sve na kugli zemaljskoj ili su već prešli u vječnost. Evo tih riječi:

‘I ove najnovije velike kušnje, kojima je u posljednje dvije godine ratnog vihora izložena velika obitelj cijele naše biskupije, nisu u nama uspjele ugušiti vjeru u Trojedinog Boga i nadu u njegovu pomoć i zaštitu. Štoviše, mnogi su se ponovno, upravo u ova teška vremena, vratili živoj i djelotvornoj vjeri svojih roditelja i predaka i učvrstili je molitvom i primanjem sakramenata. … Premda se još uvijek nalazimo na svojevrsnom križnom putu, na kojem doživljavamo krive optužbe, nepravedne udarce, na kojem gaze naše dostojanstvo i osnovna ljudska prava – doživljavamo i znamo da je pred nama i s nama sam utjelovljeni Sin Božji, najveći Pravednik i najveći Patnik. On s nama i za nas trpi i tako osmišljava i naše trpljenje, ako mi svjesno s njim zajedno trpimo – za svoje i za tuđe grijehe. On nam daje utemeljenu nadu i sigurnost da nakon trpljenja i Velikog petka nezaustavljivo slijedi dan slavnog uskrsnuća za sve one koji Bogu vjeruju i njegovoj se ljubavi i milosrđu nadaju.’

Procijenite sada sami jesu li to bile tvrdnje bez temelja, zavaravanje sebe i vas drugih! Niste li svih dosadašnjih poratnih godina – kao i ja – doživjeli da ljudi pojedinci ili jedno društvo – koji sebe postave mimo Krista, a pogotovo protiv Krista, nužno idu u vlastitu propast, unatoč svome možebitnom kratkoročnom ili pak prividnom uspjehu i napretku.

Podsjećam vas, kako je Isus svoje učenike jasno poučio: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). A nakon svoga uskrsnuća im je zapovjedio: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode … učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,20).

s mnogima od vas sam zajedno u povorci Isusovih učenika, tj. spašenika – neprestano već više od tri desetljeća, kao vaš brat u vjeri i za mnoge od vas biskup, jedan od današnjih nasljednika Isusovih apostola. Proživjeli smo zajedno mnoge i Velike petke i Uskrse – i predratne i ratne i poratne. Oni ratni su, vjerujem, i vama, kao i meni, ostali u osobitom sjećanju. Želim vas ovom prigodom podsjetiti na riječi koje sam – između ostalih – za Uskrs, ratne 1994. godine, uputio mnogima od vas i brojnim drugima, koji danas žive kao prognanici i izbjeglice iz svojih ovdašnjih rodnih župa Bog zna gdje sve na kugli zemaljskoj ili su već prešli u vječnost. Evo tih riječi:

‘I ove najnovije velike kušnje, kojima je u posljednje dvije godine ratnog vihora izložena velika obitelj cijele naše biskupije, nisu u nama uspjele ugušiti vjeru u Trojedinog Boga i nadu u njegovu pomoć i zaštitu. Štoviše, mnogi su se ponovno, upravo u ova teška vremena, vratili živoj i djelotvornoj vjeri svojih roditelja i predaka i učvrstili je molitvom i primanjem sakramenata. … Premda se još uvijek nalazimo na svojevrsnom križnom putu, na kojem doživljavamo krive optužbe, nepravedne udarce, na kojem gaze naše dostojanstvo i osnovna ljudska prava – doživljavamo i znamo da je pred nama i s nama sam utjelovljeni Sin Božji, najveći Pravednik i najveći Patnik. On s nama i za nas trpi i tako osmišljava i naše trpljenje, ako mi svjesno s njim zajedno trpimo – za svoje i za tuđe grijehe. On nam daje utemeljenu nadu i sigurnost da nakon trpljenja i Velikog petka nezaustavljivo slijedi dan slavnog uskrsnuća za sve one koji Bogu vjeruju i njegovoj se ljubavi i milosrđu nadaju.’

Procijenite sada sami jesu li to bile tvrdnje bez temelja, zavaravanje sebe i vas drugih! Niste li svih dosadašnjih poratnih godina – kao i ja – doživjeli da ljudi pojedinci ili jedno društvo – koji sebe postave mimo Krista, a pogotovo protiv Krista, nužno idu u vlastitu propast, unatoč svome možebitnom kratkoročnom ili pak prividnom uspjehu i napretku.

Podsjećam vas, kako je Isus svoje učenike jasno poučio: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). A nakon svoga uskrsnuća im je zapovjedio: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode … učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,20).