HR-10110 Zagreb, Trešnjevka, Mošćenička ulica 3

Model adoracije I.

Adoracija vođena mislima enciklike «Crkva o Euharistiji» pape Ivana Pavla II.

 

• Otvaranje klanjanja

• Pjesma: Svet, svet, svet

• Molitvena šutnja

• Najava misli vodilje za adoraciju

Prvi zbor: Gospodine Isuse, ponovo smo pred tobom da ti se klanjamo, dati adoriramo i da slušamo tvoju riječ. Želimo podijeliti radosti i patnje naše, koje su patnje kršćanske zajednice i svijeta.

Drugi zbor: Preda te donosimo nade i brige čovječanstva, želimo primiti tvoju ljubav koja mijenja život. U ovom trenutku šutnje, molitve i adoracije, želimo iskusiti tvoju prisutnost i snagu, poslušati tvoju riječ koja spašava, i odgovoriti na tvoje prijedloge ljubavi.

Prvi zbor: Došli smo preda te, svjesni svojeg siromaštva, ali smo sigurni u tvoje bogatstvo. Poznajemo svoje grijehe, ali smo nadasve sigurni u tvoje milosrđe. Doživljavamo napor molitve, doživjeli smo tvoju nježnost i strpljivost. Ti si svjetlo našoj tami, odmor našem umoru, potpora u našem posustanju.

Drugi zbor: Ti si pravi i istiniti odgovor na pitanja svakoga od nas, naše braće, naših vjernika i onih koji ne vjeruju. Ti si kruh koji daruje svima snagu da hode pustinjom života, da stignu u Očev i naš dom; dom u kojemu ćemo živjeti veliku svečanost koju pripremaš za sve ljude da prime tvoj dar: Uskrs koji nema zalaza.

Iz enciklike «Crkva o Euharistiji» Ivana Pavla II:

«Biskupska sinoda na izvanrednom zasjedanju 1985., u «ekleziologiji zajedništva» prepoznala je središnju i temeljnu ideju dokumenata Drugog vatikanskog sabora. Dok se nalazi u stanju hodočašća ovdje na zemlji, Crkva je pozvana da uzdrži i promiče bilo zajedništvo s Presvetim Trojstvom, bilo zajedništvo među vjernicima. Kako bi ostvarila taj cilj, Crkva ima Riječ i Sakramente, osobito Euharistiju, po kojoj ona «neprekidno živi i raste» te u kojoj istodobno izražava samu sebe. Nije slučajno pojam communio (pričest) postao jedno o osobitih imena ovog uzvišenog Sakramenta.

Euharistija se predstavlja kao vrhunac svih Sakramenata u dovođenju do savršenstva zajedništva s Bogom Ocem, po istovjetnosti s Jedinorođenim Sinom i po djelu Duha Svetoga. Ovu je istinu s oštrinom vjere izrazio čuveni crkveni pisac bizantske tradicije: u Euharistiji, «za razliku od svih drugih sakramenata, otajstvo /zajedništva) je tako savršeno da dovodi do vrhunca sva dobra: ovdje je konačno uvir svake ljudske želje jer tu postižemo Boga, a Bog se s nama združuje u najsavršenijem jedinstvu.» Upravo je stoga prikladno u duši gajiti trajnu želju za euharistijskim Sakramentom. Iz toga se razvila praksa «duhovne pričesti» koja se stoljećima sretno ustalila u Crkvi i koju sveti učitelji duhovnog života preporučuju. Sveta je Terezija od Isusa pisala: «Kad se ne pričestite i ne sudjelujete na misi, možete se duhovno pričestiti, što je veoma korisno…tako se u vas utiskuje mnogo ljubavi našega Gospodina.» (Crkva o Euharistiji, 34).

Molitvena šutnja o onome što je pročitano i slušano.

Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Prvi čitač: Da intenzivno živimo tvoj dar.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Drugi čitač: Da rastemo u vjeri i nadi.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Treći čitač: Da svima dademo istinu evanđelja.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Prvi čitač: Da dademo svjedočanstvo o tebi koji si naš Bog.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Drugi čitač: Da klije ljubav u svijet.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Treći čitač: Da stvaramo čvrste veze i žive znakove nade.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Prvi čitač: Da se pobijedi zlo sa dobrom.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Drugi čitač: Da odgovorimo na tvoju nježnost prema nama i prema svima.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Treći čitač: Da prihvatimo svakog čovjeka kao sina i kći Božju i volimo ih.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Prvi čitač: Da živimo novi i vječni Savez.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.
Drugi čitač: Da odgovorimo na naš poziv krštenja.
Svi: Gospodine Isuse, daj da budemo ljudi zajedništva.

+++

Iz enciklike «Crkva o Euharistiji» Ivana Pavla II:

Euharistijsko slavlje ipak ne može biti polazišna točka zajedništva, nego ga pretpostavlja kako bi ga učvrstilo i dovelo do savršenstva. Sakrament izražava tu svezu zajedništva bilo u njenoj nevidljivoj dimenziji koja nas, u Kristu, po djelovanju Duha Svetoga, povezuje s Ocem i međusobno, bilo u njenoj vidljivoj dimenziji koja uključuje zajedništvo apostolskog nauka, sakramenata i hijerarhijskog reda. Intimni odnos koji postoji između nevidljivih i vidljivih elemenata crkvenog zajedništva konstitutivan je za Crkvu kao sakramenat spasenja. Samo se u tom kontekstu događa legitimno slavljenje Euharistije i istinsko sudjelovanje na njoj. Odatle proizlazi i zahtjev koji je intrinsečan Euharistiji da se slavi u zajedništvu te konkretno u cjelovitosti svojih sveza.
Nevidljivo zajedništvo, makar po svojoj naravi uvijek bilo u rastu, pretpostavlja život milosti po kojoj postajemo «dionicima božanske naravi» te život prema krepostima vjere, ufanja i ljubavi.

Samo se na taj način ima zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Nije dostatna vjera, nego je potrebno ustrajati u posvećujućoj milosti i ljubavi u krilu Crkve s «tijelom» i «srcem», odnosno potrebna je, prema riječima sv. Pavla, «vjera ljubavlju djelotvorna.» (Gal, 6, 6.)

Cjelovitost nevidljivih sveza jasna je moralna obveza kršćanina koji želi potpuno sudjelovati na Euharistiji pričešćujući se Kristovim tijelom i krvlju. Na tu obvezu podsjeća Apostol s upozorenjem: «neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije.» (1Kor 11, 28). Sveti Ivan Zlatousti snagom svoje rječitosti, opominjao je vjernike: «I ja dižem glas, vapim, molim i zaklinjem da se ovom svetom Stolu ne primičemo okaljanom i iskvarenom savješću.. Takvo približavanje uistinu neće se moći nazvati pričest, makar tisuću puta dotaknuli Gospodinovo tijelo, nego osuda, muka i uvećanje kazni.»
Na toj istoj crti Katekizam katoličke Crkve» Opravdano tvrdi: «Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi Pričesti pristupi sakramentu Pomirenja.» Želim stoga ponoviti da vrijedi i da će uvijek u Crkvi vrijediti norma kojom je Tridentinski koncil konkretizirao strogu opomenu apostola Pavla ustvrđujući da u pogledu dostojna primanja Euharistije «mora prethoditi ispovijed grijeha, kad je netko svjestan smrtnoga grijeha».
(Crkva o Euharistiji, br.35 i 36).

Molitvena šutnja kao odgovor na ono što je pročitano i slušano.

Prvi zbor: Gospodine Isuse, želimo do kraja živjeti zajedništvo s tobom i s onima koji kao i mi prihvaćamo Riječ i Kruh života.

Drugi zbor: Želimo da raste povezanost sa svakom zajednicom krštenika, da zajednička vjera postane također duboka veza među nama.

Prvi zbor: Takva veza koja daje da je vidljiv i vjerodostojan veliki dar kakav si ti: Kruh živi za život svijeta. Povezanost koja nam pomaže da pobijedimo grijeh, da budemo sveti kao što si ti svet – svetac Božji.

Drugi zbor: Hoćemo zazvati tvoje oproštenje za sve što ograničava naše zajedništvo i osporava ga. Oprosti nam izdvojenosti i sebičnosti. Grijesi koji nas osiromašuju i udaljavaju od prave radosti.

Prvi zbor: Gospodine Isuse, oprosti nam osude kojima sudimo da je netko kriv samo što nije s nama. Oprosti nam samovoljne kritike koje osiromašuju dostojanstvo naše braće.

Drugi zbor: Oprosti nam molitve koje činimo samo što su nam obveza, dužnost i običaj; oprosti nam euharistijska slavlja koja slavimo samo zbog držanja crkvene zapovijedi; takva slavlja ne ulaze u naš život, i ona nas čine žalosnima.

Čitanje iz enciklike «Crkva o Euharistiji» Ivana Pavla II.:

Euharistija i pokora su dva usko povezana sakramenta. Ako Euharistija uprisutnjuje otkupiteljsku Žrtvu Križa sakramentalno je ovjekovječujući, to znači da iz nje proizlazi trajan zahtjev za obraćenjem, za osobnim odgovorom na što je sv. Pavao uputio poticaj kršćanima Korinta: «Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s bogom» (2 Kor 5,20). Ako je savjest kršćanina opterećena teškim grijehom, tada pokornički hod preko sakramenta Pomirenja postaje obvezatan put kako bi se pristupilo punom sudjelovanju na euharistijskoj Žrtvi.

Sud o stanju milosti, dakako, tiče se samo osobe koja je u pitanju budući da je riječ o procjeni savjesti. U slučajevima pak izvanjskog ponašanja koje je teško, očito i postojano protivno moralnoj normi, Crkva se, u svojoj pastoralnoj brizi za dobar zajednički poredak i zbog poštovanja prema sakramentu, ne može ne osjetiti izravno uključenom. Na ovu se situaciju očite moralne neraspoloživosti odnosi norma Zakona kanonskog prava o nepripuštanju na euharistijsku pričest onih koji «tvrdoglavo ustraju u očitom teškom grijehu.»

Crkveno je zajedništvo, kako sam već rekao, i vidljivo te se izražava u svezama koje nabraja sam Koncil kad poučava: «Potpuno se uključuju u društvo Crkve oni koji, imajući Kristov Duh, potpuno primaju njezinu organizaciju i sva sredstva spasenja u njoj ustanovljena i u njezinu se vidljivom ustrojstvu združuju s Kristom koji njom upravlja po Vrhovnom svećeniku i biskupima, naime vezama ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvene uprave i zajednice.»
Budući da je vrhovno sakramentalno očitovanje zajedništva u Crkvi, Euharistija zahtjeva da se slavi u kontekstu cjelovitosti i izvanjskih sveza zajedništva. Na osobit način, budući da ona «poput vrhunca duhovnog života i svrha svih drugih sakramenata» zahtijeva da veze zajedništva u sakramentima budu stvarne, osobito u krštenju i svećeničkom redu. Nije moguće podijeliti pričest osobi koja nije krštena ili koja odbija cjelovitu istinu vjere o euharistijskom otajstvu. Krist je istina i svjedoči za istinu (usp. Iv 14,6; 18, 37); sakrament njegova tijela i krvi ne dopušta prijetvornost.» (Crkva o Euharistiji, br. 37 i 38.)

Molitvena šutnja kao odgovor na ono što je pročitano i slušano:

Prvi zbor: Oprosti nam, Gospodine, grijehe protiv života, istine, čistoće i slobode. Oprosti nam jer osporavamo tvoju ljubav i nježnost Očevu. Oprosti nam ako ne živimo kao sinovi i kćeri koji su otkrili da je prava radost u tome što hodimo za tobom.

Drugi zbor: Gospodine Isuse, daj nam živjeti uvijek više i bolje zajedništvo s tobom i Ocem; daj nam Duha Svetoga: onog istog Duha koji mijenja kruh u tvoje tijelo, i daj da budemo živa zajednica, tvoje mistično Tijelo.

Prvi zbor: Gospodine Isuse, ne želimo biti suci drugima; pomozi nam da se ne zaustavimo na grijesima onih koji su oko nas. Podaj nam poniznosti da priznamo naše grijehe i da se zauzmemo za promjenu života, da budemo doista dostojni tvoga dara.

Drugi zbor: Molimo te za nas i za sve grješnike; koristi s njima snagu svoga obraćenja. Daj nam Svetog Duha da svi priznamo naše nedostatke, napose da otkrijemo da si ti veći od naših grijeha. Ti si milosrđe Božje, tvoje oproštenje je postalo spasenjem čovjeka.

Čitanje iz enciklike «Crkva o Euharistiji» pape Ivana Pavla II.:

«Osim toga zbog samog značenja crkvenog zajedništva i njegova odnosa prema sakramentu Euharistije, treba podsjetiti da «euharistijska žrtva, makar se uvijek slavila u nekoj posebnoj zajednici, nije nikad slavljena samo od te zajednice. Primajući Gospodinovu euharistijsku prisutnost, zajednica prima cjelokupan dar spasenja te se tako očituje, i u svojoj dugotrajnoj vidljivoj posebnosti, kao slika i istinska prisutnost jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.» Iz toga proizlazi da s e uistinu euharistijska zajednica ne može zatvoriti u samu sebe, kao da bi bila samodostatna, nego se treba držati u sukladnosti sa svim drugim katoličkim zajednicama.

Crkveno zajedništvo euharistijskog zbora je zajedništvo s vlastitim biskupom te s Rimskim prvosvećenikom. Biskup je vidljivo počelo i temelj jedinstva u svojoj mjesnoj Crkvi. Stoga bi bilo veoma neumjesno kad bi se Euharistija, najizvrsniji sakramenat jedinstva Crkve, slavila bez istinskog zajedništva s biskupom. Sveti Igancije Antiohijski piše: «Neka se valjanom smatra ona Euharistija koja se vrši pod biskupom ili onim koga on ovlasti.» Isto tako, budući da je «Rimski biskup kao Petrov nasljednik trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika», zajedništvo s njime je nutarnji zahtjev slavljenja euharistijske Žrtve. Odatle proizlazi velika istina koju liturgija izražava na različite načine: «Svako je slavljenje Euharistije učinjeno u zajedništvu ne samo s vlastitim biskupom, nego i s Papom, te biskupskim redom, s čitavim klerom i s cijelim narodom Božjim. Svaka valjana Euharistija izražava to opće zajedništvo s Petrom i s čitavom Crkvom, ili objektivno na njega upućuje, kao u slučaju kršćanskih Crkava odijeljenih od Rima.» (Crkva o Euharistiji, 39).

Molitvena šutnja kao odgovor na ono što je pročitano i što je slušano.

• DIVNOJ DAKLE

• BLAGOSLOV

• ZAVRŠNA PJESMA

(Priredio P.C.)