Umrla s. Cecilija Dulić

Detalji

Objavljeno Ponedjeljak, 05 Listopad 2009 20:58

U srijedu, 30. rujna umrla je s. Cecilija Dulić, sestra reda Pohoda Marijina, u 82. godini života i 44. godini redovničkih zavjeta. Obnašla je 15 godina službu časne majke u samostanu sestara Pohoda Marijina u Mošćeničkoj 3, u Zagrebu.

Pokopana je 2. listopada u grobnici sestara na Mirogoju. Sprovod je predovdio mons. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački zajedno s rektorom P. Crnjac, vikarom B. Matos, p. M. Miloš i don J. Stepan uz sudjelovanje brojnih vjernika. U kratkom oproštaju izrekao je sućut sestrama Pohoda Marijina i rođenima sestrama i bratu s obiteljima. Posebno se zahvalio u ime kardinala J. Bozanića za predano služenje Bogu u vođenju zajednice sestara Pohoda Marijin i u adoraciji u Corpus Domini.  

Sestra Cecilija Dulić rodila se u brojnoj bunjevačkoj obitelji Stipana i Elizabete r. Gabrić, u Bajmoku kod Subotice, na 1. prosinca 1927. godine. Bila je treće dijete u brojnoj obitelji od 14 djece, od koji je danas živih šestero, pet sestara i jedan brat, dvije su sestre redovnice: s. Ignacija u redu sestra Pohoda Marijina, i s. Jasna u samostanu sestara Kćeri Milosrđa.

Drugi dan nakon rođenja bila je krštena u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Bajmoku. Na krštenju je primila ime Magdalena, koju su od milja zvali u obitelji zvali Manda. Znakovito je da joj je kuma bila rođena tetka, časna s. Regina Dulić, sestra Kćeri Milosrđa, misionarka u Argentini. Mala Manda je rasla u obitelji u kojoj se mnogo radilo, redovno molilo i pouzdavalo u Božju providnost. Obitelj je nekoliko puta mijenjala svoje mjesto boravka da bi se  konačno nastanila u Đurđinu gdje je podigla svoj dom. Prvu svetu pričest je primila u prvom razredu osnovne škole u župnoj crkvi sv. Josipa u Đurđinu. Svoju mladost je provela u teško ratno vrijeme kad su prolazile različite vojske koje su činile nasilje napose ženama i djevojkama. Često se puta pred tim nasilnicima morala skrivati kao da ne postoji. U svojoj obitelji Manda se zadržala dugo godina gdje je bila na pomoć u odgoju mlađim sestrama koje je i danas cijene kao majku. Upravo iz tih ratnih razloga svetu potvrdu je primila u svojoj punoljetnosti 1945. godine. Poslije rata pohađala je tečaj krojenja koji je uspješno završila 1948. polaganjem ispita iz ženske krojačke struke. Još kao mala djevojčica Manda je u svojoj devetoj godini donijela je prvu odluku da želi biti redovnica ali to je bila samo želja koja je u njoj sazrijevala dugo godina. Nekoliko godina jer radila kao krojačica u različitim poduzećima. Tek dolaskom u Zagreb  1963. godine kad se zaposlila ozbiljno je razmišljala o svom redovničkom pozivu. Uz duhovno vodstvo o. Josipa Ćurića, isusovca, odlučila se za klauzurni samostan sestara Pohoda Marijana u Mošćeničkoj 3, na Trešnjevci. Posebno joj se svidio povučeni život za kojim je težila, molitva i sabranost u vječnom klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Stupila je u samostan 28. rujna 1964. godine, u zreloj dobi od 37 godina života. Nakon postulature ušla je u novicijat 30. travnja 1965, na blagdan sv. Josipa Cottolenga, zaštitnika kapele Corpus Domini, i primila ime Marija Cecilija. Prve redovničke zavjete je položila 24. svibnja 1966. godine. Nakon tri godine života u redovništvu položila je vječne zavjete na svetkovinu Srca Isusova 13. lipnja 1969. godine. Sestra Cecilija je u samostanu uz redovite obveze, šivala i krojila svojim susestrama redovničko odijelo kako je tko trebao. U svom životu je opet pokazala majčinsku crtu koju je stakla u djetinjstvu pa su je sestre, 1979. izabrale za časnu majku u samostanu koju je službu vršila u dva mandata po tri godine. Budući da nije mogla biti zaredom treći put birana, vršila je službu zamjenice. I nakon stanke od nekoliko godina ponovno je 1994. izabrana za časnu majku koju je službu obavljala tijekom devet godina. U toj službi se posebno isticala u majčinskoj brizi za sve sestre, napose za mlađe koje su se pripremale za redovnički život.
Tu istu majčinsku brigu je pokazala svima koji su pokucali na vrata samostana u svojim različitim potrebama od onih materijalnih pa do onih ljudskih i duhovnih.

Napose je mnogo dobra činila za vrijeme Domovinskog rata kad je otvorila vrata samostana brojnim izbjeglicama, a i susjedi iz kvarta našli su sklonište za vrijeme bombardiranja. Svima je željela biti blizu. Nije zaboravila ni svoj rodni kraj i svoju župu Đurđin. Vrlo je rado pomagala studentima iz Subotice koji su dolazili na studij u Zagreb, molila se za njih i brinula za njihov uspjeh i njihov povratak.

U svom životu usvojila je crte svetosti svojih utemeljitelja sv. Franje Saleškog i sv. Ivane Franciske de Chantal da bude ljubazna, strpljiva i spremna pomoći u svakoj nevolji. Posebno se isticala u radinosti. Bila je spremna raditi sve poslove u samostanu. Za nju je vrijeme bilo zlato, možda nije uzaludno izgubila ni jednu minutu vremena.   Njezinu srdačnu riječ rado su saslušali starije i mlađe sestre, napose vjernici posjetioci kapele Corpus Domini s kojima je rado razgovarala iza rešetaka na vratima. I kad je prestala sa službu časne majke, koju je predano vršila 15 godina, nastavila svoj krojački zanat, a i u drugim poslovima u samostanu, kao u kuhanju, uvijek je bila vješta i okretna. Željela je umrijet radeći i stojeći da nikome ne bude na teret. Gospodin joj molitvu uslišao. U ponedjeljak 28. rujna obilježila je 45. godišnjicu stupanja u samostan u veselom razgovor i dragim uspomenama. Dan prije smrti pristupila je svetoj ispovijedi, a na početku svog dana rastanka bila je na Svetoj misi, pripremila doručak i sa svima se osjetila radosna. Otišla je u sobu i usnula u Gospodinu, upravo kako sv. Pavao priželjkuje svakom kršćaninu. To je posebno istaknuto na misi zadušnici,  koju je na dan ukopa predvodio rektor P. Crnjac zajedno s vikarom B. Matos. Na misi su bile prisutne sestre Pohoda Marijina zajedno s časnom majkom Alojzijom Martinčević, rodbina i brojni vjernici a pjevao je zbor kapele Corpus Domini. (P.C.)