Alternative flash content

Requirements

Križni put pred masovnom grobnicom u šumi Kočevskog Roga

Kapela  Corpus Domini sa zagrebačke Trešnjevke organizirala je 23. rujna Hodočašće križnim putem hrvatskih zarobljenika na Kočevski Rog u Sloveniji.U jednome danu posjetila je jednu od devet jama Grobišče pod Krenom. Sudjelovalo je 30 hodočasnika: 23 iz Zagreba i sedam hodočasnika iz udruge Hrvatskih branitelja iz Gline. Potresan i dirljiv je bio križni put pred kraterom duboke jame u kojoj je ubijeno i bačeno oko 5000 zarobljenika u početku lipnja 1945. godine. Zatim smo proslavili svetu misu u kapeli „Božanskog milosrđa“ i zadražli se neko vrijeme u šutnji i molitvi.

Svake subote dolaze hodočasnici posjetiti ovu masovnu grobnicu, kaže Andrej, volonter iz župe sv. Jerneja u Kočevju, koji taj dan nama bio vodič. Kao hodočasnici prošli smo put autobusom Autoturista  iz Zagreba, preko Karlovca i Delnica na Brod na Kupi, granica sa Slovenijom, i u Kočevje. Župnik Danijel Štih primio nas je vrlo srdačno, pokazao nam crkvu sv. Jerneja (sv.Bartola) koja ima izgled male katedrale. Neoromanička kemena crkva sagrađena je prema bečkom arhitetku Fridrichu von Schmidtu, koji je gradio i đakovačku katedralu. Sagrađena je 1900 godine, a stanovnici katolici Njemci, kojih je bilo 10 000, a koji su u Kočevju i okolici živjeli preko 600 godina, željeli su da to bude njihova katedrala i da  imaju svoju biskupiju. Župnik Stich je objasnio da su se Njemci prije 1945 uspjeli iseliti u Zapadnu Njemačku, a u Kočevje su se doselili prognani Slovenci i brojni drugi narodi. Župna crkva sv. Jerneja je trobrodna, u unutrašnjosti ima baldahin i vrlo mnogo vrijednih umjetnina.

 

Put do Grobišča pod Krenom na Kočevskom Rogu dalek je nekoliko kilometara, makadam cestom, koja bi trebala biti zbog tolikih masovnih grobnica davno asfaltiran. Uz put dva kilometra prije masovne grobnice postavljene su postaje križnog puta u  dvometarskim crnim drvenim stupovima s likom Isusove patničke glave. Figure križnog puta je načinio u drvetu slovenski kipar Radovan Jenko.  U jednoj maloj vrtači podignuta je prva kapela 1990, gdje  su prvi put slovenski i hrvatski vjernici hodočastili na to mjesto strave u sjenama visokih stabala planinske šume. Te 1990. godine 8. srpnja služio je Sv. misu nadbiskup ljubljanski Alojzije Šuštar pred 30.000 vjernika. Na misu je u znak pomirenja došao i Milan Kučan, prvi predsjednik samostalne slovenske države.

U novije vrijeme 2005.godine na jednoj zaravni kraj masovne grobnice sagrađena je veća kapela posvećena „Božanskom milosrđu“. U njoj je postavio predivan višemetarski  mozaike isusovac Marko Ivan Rupnik, na kojima je prikazao Isusa na sudu pred Pilatom s zločincem Barabom, u sredini Isusa za stolom  sa izmučenim zarobljenicima i na kraju Posljednji sud Isusa sa ubojicama zarobljenika.

Pokraj kapele je veliki krater pet sa 15 metara raspona koji zjapi prema prikrivenoj dubini, koja vodi u neizmjerni ponor. Taj ponor nije istražen ali on u sebi krije preko 5000 ubijenih zarobljenka.

Prvi put u svjetskoj javnosti o pokolju na Kočevskom Rogu govorio je 1976.  Borivoje Karapandžić na BBC predstavljajući svoju knjigu „Jugoslavensko krvavo proleće“. Milovan Đilas je također u razgovoru na BBC 1977. iznio svoje svjedočanstvo o Kočevskom Rogu što je opisao u svojoj knjizi „Vreme ratno“. Povjesničar Nikolaj Tolstoj u četverostanoj emisiji na BBC iznio je svoja istraživanja koja je objavio 1993.u časopisu „Encounter „ .  

Svakako, da je istinu o Kočevskom rogu najjače odjeknula iz svjedodčanstva dvojice partizana Jure Glavaša i Ive Gugića, koji su sudjelovali u dobrovoljačkom ubilačkom bataljunu. Oni su svoje svjedočanstvo ispripovjedili novinaru Zoranu Božić 1992. godine, koje je objavljeno 2007. u „Hrvatskom slovu“. Slično  svjedočanstvo ispripovjedio i objavio Simo Dubajić u knjizi „Život, greh i kajanje. Od Kistanja do Kočevskog Roga“, Beograd 2006. Major Dubajić kao zapovjednik ubilačkog bataljuna hvalio se da je ubio 13.000 Hrvata i žao mu je da ih još više nije ubio. Povjesničar Perme Franc i drugi objavili su zbornik: „Tudi i mi smo umrli za domovino. Zamolčni grobovi in njihove žrtve“, Ljubljana 2000. U zborniku su donijeli izjavu o pokolju zarobljenika partizana M. Pogačnika, koji je bio u partizanskoj slovenskoj jedinici koja je sudjelovala u pokolju na Kočevskom Rogu.

Iz tih svih svjedočanstava izlazi da su Engleski časnici vojnike zaroboljenike u Bleiburgu prevarili da će ih prevesti u Italiju, a oni su iz izručili partizanima i u nekoliko kompozicija vlakova za stoku prevezli u Jesenice zatim u Ljubljanu. U zgradi nadbiskupskog sjemništa Šent Vid rasporedili su ih u kategorije A B i C (B i C kategorija je sigurno išla na likvidaciju) zatim su ih novim kompozicijama vlakova za stoku prevezli u Kočevje. A budući da su slovenski partizani imali svoja skloništa za vrijeme talijanske okupacije u Kočevskom Rogu u BAZI 20, dobro su poznavali cijelo područje i njegove jame.  Taj strašni zločin protiv ženevske konvencije o zarobljenicima učinila  je 11. dalmatinska brigada 26. dalmatinske divizije JNA. Po nalogu vrhovnog komandanta Tita oni su  izabrali 70 dobrovljaca za ubilačku četu. Komandir čete je bio major Simo Dubajić a komesar Milka Planinc koju su zvali „komesarka Milja“. Oni su ubijali zarobljenike serijski od 29.svibnja do 9. lipnja 1945. godine. Pratnju i potporu tom masovnom dao je slovenski partizanski odred. Svaki dan su ubijali te jadne ljude od 4 sata ujutro do 22 navčere, dnevno najmanje 1300 žrtava. U tom ubijanju se istakao major Simo Dubijać koji je  tvrdio da je dao ubiti 13.000 Hrvata i žeo mu je što ih nije više ubio. Sotonski se iživljavala komesarka Milja, Milka Planinc, koja je bila obdarena maštom za mučenje i ubijanje ljudi. Ona je živim žrtvama, ustaškim časnicima, „zabijala čavao u čelo i pri tome govorila „Jesam li ti konačno izbila iz glave Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Drugi njezin specijalitet je bio „slano hrvatsko srce“ kad je vadila srce iz ranjenih ljudi i vukla ga po tlu. Za slobodne Hrvatske pitali su Milku Planinc za ta zlodjela, ona se branila da je to pročitala u novinama, i da to ona nije radila. Kočevje je posjetio Tito 1.lipnja 1945. s Rankovićem, Đilasom u velikoj pratnji generala i vojnog osiguranja. Taj dan je bio policijski sat u Kočevju što i danas pripovijedaju stariji ljudi. Nakon ovog strašnog pokolja ubilačka četa je odlikovana medaljama i činovima te dobila 10 dana nagradnog odmora da banče i piju po hotelima na Bledu.  

Slovenska komisija za žrtve rata obilježila je devet ponora- jama u kojima je ubijeno je i bačno 40 000 tisuća hrvatskih zarobljenika, ustaša i domobrana, 5000 slovenskih domobrana, 2000 ljotićevaca, četnika  Dobrovoljačkog srpskog korpusa i nekoliko stotina njemačkih zarobljenik i drugih. Kad su sve zarobljenike poubijali i bacili u ponor, a računa se da je likvidirano oko 60.000  ljudi,  polili su ih živim vapnom i bacili eksploziv koji je stvorio krater vulkanskih razmjera.   

Poslije demokratskih promjena 1990. Srpske su udruge postavile spomen stećak s natpisom na ćirilici za  ubijene zarobljenika Dobrovoljačkog korpus. Slovenska udruga i Hrvatski domobran iz Samobora postvili su skromne križeve s kratkim natpisom. A ova masovna grobnica pod Krenom čeka od Udruga hrvatskih branitelja veliki stećak svim ubijenim hrvatskim vojnicima zarobljenicima i civilima s prikladnim natpisom. Svi smo se pitali kad će se takav spomenik podići barem na jednoj od  devet jama masovnih grobnica?     

Hodočasnici su pod vodstvom don P. Crnjac pred ovim stravičnim kraterom izmolili dirljiv križni put zarobljenika a poslije toga u kapeli „Božanskog milosrđa slavili svetu misu za njihov pokoj. U Zagreb smo se vratili u molitvi i razgovoru o nezaboravnim doživljajima s ovog partizanskog zločina strave.

Tekst: P.Crnjac

Fotografije: Darko Sturlić

arhiva_novosti

Sveta misa
radnim danom u 6,30 sati
nedjeljom i blagdanom u 9 i 17 sati

Euharistijsko klanjanje
svaki dan od 7 do 17 sati

Molitva svete krunice i blagoslov
svaki dan u 16,30 sati

Plan adoracije i nakane
Liturgijski kalendar

Copyright © 2017 Corpus Domini. Sva prava zadržana.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).