Alternative flash content

Requirements

Uskrsna poruka nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića

 

 

 

Uskrsna poruka

 nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića 

Draga braćo i sestre!

1. U hrvatskoj kulturi, budući da je snažno obilježena, a u mnogočemu i duboko prožeta kršćanskim vrjednotama, u svim njenim slojevima lako otkrivamo podudarnost sadržaja kršćanskih otajstava, rasporedbu vremena i običaje povezane s ritmom slavlja u skladu s katoličkim kalendarom, umjetničke izražaje i, neodvojivo, jezične izričaje hrvatskoga jezika koji upućuju na posebnost vjerničkoga i nacionalnoga identiteta.

U jeziku jednoga naroda sadržana je baština; u jeziku se nalazi jezgra koja ima snagu donositi plodove u susretu s novošću, ali čuvajući svoju prepoznatljivost. Jezik nije samo dio nekoga dogovorenoga načina komuniciranja, nego u njemu su, kako to stoljećima svjedoče najodličniji pisci i pjesnici hrvatskoga govornoga područja, sadržane životne istine, sažete vrjednote, osjećaji, ljudi i povijest naroda; u njemu je riznica radosti i nadanja, žalosti i tjeskoba, rada i molitve, suza i smijeha; u njemu se nalaze odgovori na pitanje kako se poima život i koji mu je smisao.

Zato nije slučajno da se iz te jezgre crpila snaga, jačalo i čuvalo zajedništvo, nakon kušnja iznova započinjalo i gradilo nakon raznih oblika razaranja. Jezik je polazište za učenje o tome tko smo, a to je polazište dragocjeno za obnovu obitelji, naroda i društva, za obnovu povjerenja i za sigurnost pouzdanja. To je osobito važno za nas, hrvatske vjernike, čija pisana i jezična kultura, kako svoje početke tako i svoje najveće dosege, očituje u povezanosti s vjerom u Boga, s Kristovim otajstvima, s molitvom i pobožnošću. U toj jezgri uvijek postoji klica i žar života koji je sigurnost i zalog budućnosti.

Uskrs vraća na same početke

2. Uskrs je svetkovina koja vraća na same početke, dublje od ljudskih uvida, i seže dalje od onoga što čovjek može vidjeti i predvidjeti. Hrvatska jezična baština za tu stvarnost rabi riječ "otajstvo". Otajstveno je ono što objavljuje smisao, ono što je skriveno neposrednomu uvidu i do čega se dolazi Božjim darom, a ne nekim vještinama i umijećima.

Kršćanska vjera u svom središtu ima otajstvo Isusa Krista, Božje otajstvo koje je vjekovima bilo skriveno, naslućivano, željno iščekivano, da bi se konačno objavilo u utjelovljenoj Božjoj Riječi, u muci, smrti i uskrsnuću Božjega Sina.

Nad otajstvom čovjek nema nadzora. Ono nije podvrgnuto njegovim planovima, nego objavljuje Božji plan s čovjekom i svijetom, nudeći suradnju i pokazujući da se ljudska sreća nalazi u prihvaćanju Božje volje, što je najveći izraz slobode čovjeka. Upravo se to nalazi sačuvano i dostupno u hrvatskom jeziku, u dvama teološkim pojmovima i dvjema bremenitim riječima koje su usvojene i šire od teološke terminologije: Vazam i spomen-čin.

Isusov put i naš prijelaz iz smrti u život

3. Premda neki jezikoslovci drže da je riječ "Vazam" povezana s prestankom posta i ponovnim "uzimanjem", blagovanjem hrane (poglavito mesa), ta je riječ izravnije vezana uz pojam Pashe, jer se hebrejska riječ "Pesah" i u latinskim prijevodima, očito čuvajući grčki izraz, kaže "Phase", od čega je najvjerojatnije nastala i hrvatska riječ "Vazam".

To nas upućuje na dubinu značenja i na starinu predaje, na korijene o kojima govori naš jezik. Dubina je vidljiva u činjenici da smo baštinici jednoga pojma koji ima hrvatsku izvornost, oslonjenu na hebrejski, grčki i latinski, dok drugi jezici izravno posuđuju te pojmove iz starih jezika.

Vazam se ne tiče samo proslave Uskrsnuća, nego cjeline otajstva Kristova prijelaza k Ocu, a to znači: njegovo predanje na posljednjoj večeri, žrtvu koju je podnio na Veliki petak, susret sa smrću koje se spominjemo na Veliku subotu te pobjedu nad smrću uskrsnoga jutra. U toj je riječi ne samo Isusov put, nego i naš prijelaz iz smrti u život u Kristu, u koga smo kršteni, u kome vjerom živimo i koji nam je rekao da tko vjeruje u njega, neće umrijeti nikada (usp. Iv 11, 26).

Taj otajstveni događaj ponovno posadašnjujemo u liturgijskim slavljima, osobito u sakramentima, i to snagom Duha Svetoga. Rijetko koji jezik tako dobro izražava upravo to događanje kao što to čini hrvatski pojam "spomen-čin", u kojemu se ne radi samo o sjećanju, o spomenu, nego o spomenu koji je djelatan, koji ostvaruje ono čega se spominje. Tako je prošli događaj protegnut na sadašnjost, njezin je dio kao dio Božje vječnosti, a ne samo zemaljske vremenitosti.

Nada je sposobna probiti tvrdu koru životnih poteškoća

4. Braćo i sestre, ti teološki izričaji u pučkim su običajima ostavili snažan trag koji živi i u hrvatskoj jezičnoj kulturi. Izdvajam samo dva: pisanica i uskrsni krijes. Premda će se slični oblici običaja, vezanih uz značenje koje sadrži simbol jajeta ili pak plamena i svjetla, naći u mnogim kulturama, kršćanstvo im je dalo posebno značenje vezano uz Vazam i uz Kristovo uskrsnuće.

Budući da je teško prereći ono što ljudsko "oko nije vidjelo ni uho čulo" (1 Kor 2, 9), novost u koju otajstva vjere i spoznaja vjerom uvode čovjeka, kršćanstvo je uobličilo u kulturološke izražaje. Tako je i jaje, simbol novoga života, postalo govorljivim znakom pučke kulture, a u hrvatskom jeziku dobilo je naziv — pisanica. Ljepota toga naziva leži u tome što povezuje pisanje, slikanje, risanje, šarenilo ljuske i sadržaj života koji ne umire.

Krhka ljuska koja čuva život ispisuje se rukama vjernika, "ikonografa", "slikopisaca", koji pisanicama izražavaju brižnost i ljubav koju nose u sebi. Ona je namijenjena ili upućuje na zajedničko blagovanje, susret i radost dijeljenja plodova rada i duha.

Motivi na pisanicama su raznoliki, ali se najčešće tiču cvjetnih i biljnih motiva, raznih latica i listova. Ponekad su ispisani orisi životinja, kao što su pile, ptice i leptiri. No, u toj lepezi životne radosti ne nedostaju poveznice s tipičnim kršćanskim znakovima, kao što su euharistijski darovi: klas pšenice i vinova loza, a pred svima njima prvo mjesto ima motiv ispisanoga križa, od jednostavnih do urešenih oblika.

On je istican u dekorativnim izražajima koji pripadaju prepoznatljivosti hrvatskoga nasljeđa. Dragi vjernici, kada bismo samo pozorna srca stali pred tu malenu simboličku stvarnost koju neosjetljivost za sadržaj može banalizirati, imali bismo itekako o čemu razmišljati, počevši od dara života, osobito dara djeteta, o krhkosti i slabašnosti koju treba čuvati i štititi, pa sve do nade koja samo naizgled miruje, ali je sposobna probiti i tvrdu koru životnih teškoća.

Zora koja je prekretnica u povijesti svijeta

5. Uskrsni se krijes na selima marljivo pripremao, pogleda usmjerena prema Uskrsu. U nekim je krajevima nazvan po Vazmu: "vuzmica" ili "vuzmenka". Sličan se oganj palio i u drugim prigodama, ali uskrsni je sačuvao posebnost te zato nosi i posebno vazmeno ime.

Taj je običaj jutarnjega ognja zacijelo odraz raznih kulturoloških slojeva. No, dobio je kršćansko značenje, kao odraz zore koja je prekretnica u povijesti svijeta, susreta sa Svjetlom koje nije dopustilo da svijet potone u tami zla i grijeha. Sjetimo se kako se u starini s vazmenoga bdjenja kući donosio žar blagoslovljenoga ognja na kojemu se palila uskrsna svijeća.

Taj se žar unosio u domove, da bi ukućane, članove obitelji podsjećao na žar i onda kada se obiteljski odnosi pretvore u hladnoću, u umor i zamor; kada je potrebno moliti žar Duha Svetoga da bi ljubav oživjela, da bude snage za traženje i davanje oproštenja, radi sloge i mira.

Taj osjećaj za dom svoj izražaj može imati u obiteljskoj zajednici upravo po vazmenom krijesu. To je prigoda za obiteljsku molitvu zahvale, za obnavljanje vjere, za radost i pjesmu. Ako se taj običaj prožme kršćanskim pristupom, on je izvrsna prigoda za učvršćivanje zajedništva, za poučavanje i odgajanje. Premda se čini da su neki običaji nepovratno potonuli u prošlost, kršćanska maštovitost ih može obnoviti ili im dati novi naglasak koji je primjeren sadašnjosti.

Jezik je ključno uporište domovine

6. U Vazmu, kao vrelu novoga života, nalazi se moj odnos prema drugima, osobito siromašnima i svima koji su u potrebi, kao i prema stvorenomu svijetu. To pak uključuje i domovinu. Ona ima svoja ključna uporišta, među kojima je i jezik.

Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima.

Živimo u vremenu snažnih kulturoloških promjena, susreta jezika i kultura, tradicija i nazora. Važno je stoga čuvati svoj nacionalni identitet upoznajući vlastitu kulturu i biti odgajan u njezinu krilu, da bi se njezine vrjednote mogle prenositi drugima koji su otvoreni za plodonosan susret. Toj je razmjeni u konačnici cilj živjeti istinitost otajstva života koja je divno izražena u hrvatskom jeziku i kršćanskim običajima. 

Po materinskom jeziku Bog nam objavljuje svoju blizinu

7. Pozorni na govor Duha Svetoga u slavlju Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, ove godine Uskrs slavimo i u ozračju Godine svetoga Josipa. Ako gore istaknuto razmotrimo u svjetlu života Zaručnika Blažene Djevice Marije, te će nam vrijednosti biti još jasnije. Sveti Josip je nositelj svetosti koja živi od otajstva Božjega plana; on utjelovljuje spomen-čin Božjih čudesnih djela koja vode prema vazmenomu Otkupljenju.

Molimo zato svetoga Josipa, nebeskoga zaštitnika naše domovine, da bdije nad obiteljskim domovima i nad cijelom Hrvatskom, učeći nas cijeniti materinski jezik po kojem nam Bog objavljuje svoju blizinu i radost novoga života. Pozvani smo svi, a posebno oni kojima je povjerena odgovornost za našu domovinu, promicati hrvatsku kulturu i jezik te čuvati i sačuvati za buduće naraštaje hrvatske vode, zemlju i more.

Mislim i na sve hrvatske vjernike koji žive izvan hrvatske domovine, koje su različiti razlozi odveli od domovinskoga praga širom svijeta. Žarko molim sv. Josipa za sve njih, sa željom da se vrate svojoj domovini, a posebno da se iz Hrvatske ne odlazi.

Sve naše pojedinačne, obiteljske, crkvene, društvene i nacionalne nakane stavljam pred blaženoga Alojzija Stepinca, tumača najautentičnije hrvatske tradicije, koji je svojim životom, svojom hrabrošću i šutnjom i napokon svojom svetačkom smrću pokazao da je istinski svjedok evanđelja.

Čestitati nekomu znači dati sebe

8. I na kraju, braćo i sestre, svima želim čestitati središnju Svetkovinu naše vjere. No, prije toga napominjem da i riječ "čestitati" i "čestitka" pripada dragocjenim riječima u hrvatskoj jezičnoj baštini, također duboko poveziva s našom vjerom.

Te su riječi građene na korijenu "čest" koji znači "dio". On se preko starohrvatske glagoljske baštine nalazi i u našoj riječi "pričest".

Dakle, taj pojam temeljno znači "imati udjela", biti dionikom. Čestitati nekomu znači dijeliti s drugima ono što se čestita, dati sebe, biti sebedaran. Kako je to samo lijepo i nadahnjujuće, posebno za uskrsno vrijeme! Naša vjera u uskrsnuće donosi najljepšu čestitku darivanjem sebe bližnjima.

Svima želim čestit Vazam i obilje uskrsne radosti u zajedništvu s bližnjima!

Vaš nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, v.r.

U Zagrebu, na Cvjetnicu, 9. travnja 2017. godine.

IKA,12.04.2017

 

+++++

 

 

Poruka pape Franje

za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017.

U misiji pod vodstvom Duha

Draga braćo i sestre,

u proteklih nekoliko godina, promatrali smo dva aspekta kršćanskog poziva: poziv na "izlazak iz nas samih" da bismo osluškivali Gospodinov glas te važnost crkvene zajednice kao povlaštenog mjesta gdje se Božji poziv rađa, jača i izražava.

Sada, u prigodi 54. svjetskog dana molitve za duhovna zvanja, želio bih se zadržati na misionarskoj dimenziji našeg kršćanskog poziva. Oni koji su dopustili da ih Božji glas privuče i odlučili slijediti Isusa vrlo brzo otkrivaju u sebi nezatomljivu želju da nose blagovijest svojoj braći i sestrama kroz evangelizaciju i služenje u ljubavi. Svi su kršćani pozvani biti misionari evanđelja! Kao učenici, naime, ne primamo dar Božje ljubavi za svoju osobnu utjehu, niti smo pozvani gurati u prvi plan same sebe ili brinuti o interesima nekog poduzeća. Mi smo jednostavno muškarci i žene koje je radost Božje ljubavi dotakla i preobrazila i koji ne mogu takvo iskustvo zadržati samo za sebe: "Radost evanđelja koja ispunjava život zajednice učenikâ je misijska radost" (Apost. pob. Evangelii gaudium, 21).

Misijska zadaća, međutim, nije nešto što se pridodaje kršćanskom životu poput nekog ukrasa, već je, naprotiv, bitni sastavni dio same vjere. Odnos s Gospodinom podrazumijeva da smo poslani u svijet kao proroci njegove riječi i svjedoci njegove ljubavi.

Premda smo svjesni mnogih svojih slabosti i možemo se katkad osjećati obeshrabrenima, moramo s povjerenjem podići glavu k Bogu. Moramo prevladati osjećaj vlastite nedostatnosti i ne podleći pesimizmu, koji nas pretvara u pasivne promatrače dosadnog i jednoličnog života. Nema mjesta strahu! Sâm Bog dolazi očistiti naše "nečiste usne" i osposobiti nas za poslanje: "'krivica ti je skinuta i grijeh oprošten'. Tad čuh glas Gospodnji: 'Koga da pošaljem? I tko će nam poći?' Ja rekoh: 'Evo me, mene pošalji!'" (Iz 6, 6-8).

Svi učenici misionari osjećaju u srcu taj Božji glas koji ih poziva da, poput Isusa, "prolaze" svijetom "čineći dobro i ozdravljajući sve" (usp. Dj 10, 38). Već sam spomenuo da je, po svom krštenju, svaki kršćanin "kristonosac", to jest onaj koji nosi Krista svojoj braći i sestrama (usp. Kateheza, 30. siječnja 2016.). To posebno vrijedi za one koji su pozvani na život posebnog posvećenja i svećenike koji su velikodušno odgovorili: "Evo me, Gospodine, mene pošalji!". S obnovljenim misionarskim zanosom, svećenici su pozvani izaći izvan svete ograde hrama, da omoguće Božjoj nježnoj ljubavi da se izlije na dobrobit čovječanstva (usp. Homilija na Misi posvete ulja, 24. ožujka 2016.). Crkva treba takve svećenike: vedre i sigurne da su otkrili istinsku blago, nošene silnom željom da pođu s radošću sve upoznavati s njim (usp. Mt 13, 44).

Javljaju se, dakako, mnoga pitanja kad je riječ o kršćanskoj misiji: što znači biti misionar evanđelja? Tko nam daje snagu i hrabrost da naviještamo? Kojom se evanđeoskom logikom nadahnjuje misija? Na ta pitanja možemo odgovoriti promatrajući tri prizora iz Evanđelja: početak Isusova poslanja u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4, 16-30); njegovo putovanje, nakon uskrsnuća, u društvu učenika iz Emausa (usp. Lk 24, 13-35) i, konačno, prispodoba o sijaču i sjemenu (Mt 4, 26-27).

Isus je pomazan Duhom i poslan. Biti učenik misionar znači aktivno sudjelovati u Kristovu poslanju, koje sam Isus opisuje u nazaretskoj sinagogi: "Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene proglasiti godinu milosti Gospodnje" (Lk 4, 18-19). To je ujedno naše poslanje: biti pomazani Duhom i poći našoj braći i sestrama naviještati Riječ i biti za njih sredstvo spasenja.

Isus je uz nas na našem putu. Pred pitanjima koja naviru iz ljudskog srca i izazovima pred koje nas stavlja život, može nas obuzeti osjećaj izgubljenosti, nedoraslosti zadaći ili beznađa. Kršćanska se misija može činiti kao čista neostvariva utopija ili barem nešto što nadilazi naše snage. Međutim, promatranje Uskrslog Isusa dok hoda uz učenike iz Emausa (usp. Lk 24, 13-15) može nam uliti novo pouzdanje. U tom evanđeoskom prizoru, imamo pravu i istinsku "liturgiju na ulici", koja prethodi liturgiji riječi i lomljenja kruha. Vidimo da je, na svakom koraku koji učinimo, Isus uz nas! Dvojica učenika, shrvani sablaznošću križa, vraćaju se kući kao oni koji su pretrpjeli poraz. Njihova srca su slomljena, njihove nade potonule a njihovi snovi razbijeni. Radost evanđelja je zamijenila tuga. Što Isus čini? Ne osuđuje ih već im se pridružuje na njihovu putu i namjesto da podiže zid, on otvara novi prostor. Postupno preobražava njihovu obeshrabrenost, daje da im srce usplamti i otvara njihove oči, naviještajući Riječ i lomeći kruh. Na isti način, kršćanin ne nosi sâm teret misije, već je svjestan da, i usred napora i nerazumijevanja, "Isus kroči s njim, govori s njim, diše s njim, radi s njim. Osjeća Isusa živog uza se usred misionarske zauzetosti" (Apost. pob. Evangelii gaudium, 266).

Isus čini da sjeme raste. Na kraju, važno je iz Evanđelja naučiti kako naviještati. Nerijetko, čak i s najboljim namjerama, možemo podleći stanovitoj pomami za moći, prozelitizmom ili netolerantnim fanatizmom. Evanđelje nas, naprotiv, poziva da odbacimo idolopoklonstvo moći i uspjeha, pretjeranu brigu za strukture i neku vrstu tjeskobe koja ima više veze s duhom osvajanja no služenja. Sjeme Kraljevstva, premda maleno, nevidljivo i katkad beznačajno, tiho i dalje raste, zahvaljujući Božjem neumornom djelovanju. "Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako" (Mk 4, 26-27). To je naš prvi razlog povjerenja: Bog nadilazi sva naša očekivanja i stalno nas iznenađuje svojom velikodušnošću. On daje da naši napori urode plodom koji izmiče svakoj ljudskoj kalkulaciji.

S ovim evanđeoskim povjerenjem, postajemo otvoreni za tiho djelovanja Duha, koji je temelj poslanja. Nema niti će ikada moći biti pastorala zvanja ili kršćanske misije bez revne i kontemplativne molitve. U tome smislu, kršćanski se život treba hraniti slušanjem Božje riječi i, iznad svega, njegovanjem osobnog odnosa s Gospodinom u euharistijskom klanjanju, tom povlaštenom "mjestu" za naš susret s Bogom. 

Želim od srca potaknuti to prisno prijateljstvo s Gospodinom, prije svega kako bismo od Boga molili nova zvanja za svećeništvo i Bogu posvećeni život. Božji narod trebaju voditi pastiri koji ulažu svoje živote u službi evanđelja. Stoga pozivam župne zajednice, udruge i brojne molitvene skupine koje su prisutne u Crkvi da se othrvaju napasti malodušnosti i nastave moliti da Gospodin pošalje radnike u svoju žetvu i da nam dadne svećenike zaljubljene u evanđelje, koji su kadri iskazati blizinu braći i sestrama i biti živi znakovi Božje milosrdne ljubavi.

Draga braćo i sestre, i danas možemo obnoviti žar navještaja i potaknuti na osobit način mlade da krenu putom nasljedovanja Krista. Unatoč raširenom osjećaju da je vjera umorna ili svedena na puke "dužnosti za obaviti", naši mladi žele otkriti trajno aktualnu privlačnost Isusa, iskusiti poticajnost i izazovnost njegovih riječi i djela, i, na kraju, njegovati, zahvaljujući njemu, ideal punine ljudskog života, koji se troši iz ljubavi za druge.

Blažena Djevica Marija, Majka našega Spasitelja, imala je hrabrosti prigrliti taj ideal, stavljajući svoju mladost i svoje oduševljenje u Božje ruke. Neka nam svojim zagovorom izmoli istu otvorenost srca, istu spremnost odgovoriti: "Evo me" na Gospodinov poziv i s istom radošću pohitati na put (usp. Lk 1, 39) da ga naviještamo cijelom svijetu.

Papa Franjo

Iz Vatikana, 27. studenoga 2016. godine

++

Poruka pape Franje

za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 2017.

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu 

Pristup sredstvima priopćivanja, zahvaljujući tehnološkom napretku, omogućuje mnogim ljudima dijeliti s drugima vijesti u hîpu i širiti ih sveudilj. Te vijesti mogu biti dobre ili loše, istinite ili lažne. Već su naši pređi u vjeri govorili o ljudskom umu kao o mlinskom kamenu koji se, pogonjen vodom tekućicom, ne može zaustaviti. Onaj tko je zadužen za mlin, međutim, ima mogućnost odlučiti hoće li mljeti pšenicu ili kukolj. Čovjekov um je uvijek u pokretu i ne može prestati "mljeti" sadržaj koji prima, ali na nama je da odlučimo kojim ćemo ga materijalom opskrbljivati (usp. KASIJAN RIMSKI, Pismo Leonziju Igumeni).

Želio bih da ova poruka dospije i bude na poticaj svima onima koji, bilo u profesionalnom radu bilo u osobnim odnosima, svakodnevno "melju" tolike informacije da bi mogli ponuditi mirisan i dobar kruh onima koji se hrane plodovima njihove komunikacije. Želim sve potaknuti na konstruktivnu komunikaciju koja odbacuje predrasude prema drugome i jača kulturu susreta, zahvaljujući kojoj možemo na stvarnost naučiti gledati s realizmom i povjerenjem.

Uvjeren sam da je potrebno razbiti začarani krug zla tjeskobe i zaustaviti spiralu straha, koja je posljedica stalne usredotočenosti na "loše vijesti" (ratovi, terorizam, skandali i svakovrsne ljudske pokvarenosti). Nipošto nije riječ o širenju dezinformacije u kojoj bi se zanemarila drama patnje, niti o upadanju u naivni optimizam koji zatvara oči pred sablazni zla. Predlažem, naprotiv, da svi pokušamo nadvladati osjećaj nezadovoljstva i rezignacije koji katkad rađa bezvoljnošću, strahovima ili ostavlja dojam da se zlo ne može zaustaviti. Osim toga, u komunikacijskoj industriji, gdje vrijedi logika da dobra vijest ne prolazi na tržištu i stoga nije vijest, i gdje se od tragedije ljudske patnje i otajstva zla veoma lako pravi spektakl, uvijek vreba napast umrtvljenja savjesti ili zapadanja u očaj.

Stoga želim pružiti doprinos traženju otvorenog i stvaralačkog stila komunikacije koji zlu nikada ne priznaje glavnu ulogu, nego pokušava ukazati na moguća rješenja, poticanjem konstruktivnoga i odgovornoga pristupa od strane primateljâ. Upućujem poziv svima da muškarcima i ženama našeg doba ponude sadržaje obilježene logikom "dobre vijesti".

Dobre vijesti

Čovjekov život nije puko nizanje događaja, nego je to povijest koja čeka da bude ispričana kroz izbor načina tumačenja koji mogu odabrati i prikupiti najvažnije podatke. Stvarnost, u sebi samoj, nije jednoznačna. Sve ovisi o načinu na koji je se promatra, od "naočala" kroz koju ju promatramo. Promijenimo li stakla tih naočala i sama će stvarnost izgledati drukčije. Otkuda dakle krenuti da bi se stvarnost tumačilo s pravim "naočalama"?

Za nas kršćane, jedine prave "naočale" kojima promatramo stvarnost je blagovijest, počevši od Blagovijesti u pravom smislu te riječi: "Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega" (Mk 1, 1). Tim riječima, naime, evanđelist Marko započinje svoje pripovijedanje, navještajem "dobre vijesti" vezane uz Isusa, ali više no sama informacija o Isusu, ta blagovijest je sâm Isus! Čitajući stranice Evanđelja otkrivamo, zapravo, da naslov djela odgovara njegovu sadržaju i, iznad svega, da je taj sadržaj sama Isusova osoba.

Ova dobra vijest koja je sâm Isus nije dobra zato što nema veze s patnjom, nego zbog toga što iskustvo patnje postaje dio šire slike. Ona je sastavni dio Isusove ljubavi prema Ocu i prema ljudskom rodu. U Kristu je Bog pokazao svoju solidarnost sa svakom čovjekovom situacijom, otkrivajući nam da nismo sami, jer imamo Oca koji nikada ne zaboravlja svoje djece. "Ne boj se, jer ja sam s tobom" (Iz 43, 5) utješne su riječi Boga koji je uvijek uronjen u povijest svoga naroda. U njegovu ljubljenome Sinu, to Božje obećanje – "ja sam s tobom" – obuhvaća sve naše slabosti, čak dotle da umire istom smrću. U Njemu tama i smrt također postaju mjesto zajedništva sa Svjetlom i Životom. Nada, dostupna svakom, se rađa upravo u točci gdje život kuša gorčinu neuspjeha. Riječ je o nadi koja ne razočarava, jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim (usp. Rim 5, 5) i daje da procvate novi život poput biljke koja izrasta iz palog sjemena. Promatrana u tome svjetlu, svaka nova tragedija koja se zbiva u povijesti svijeta može također postati podloga moguće dobre vijesti, jer ljubav može uvijek iznova pronaći put bliskosti i pobuditi srca sposobna za samilost, lica koja neće klonuti duhom i ruke spremne na izgradnj

Povjerenje u sjeme Kraljevstva

Da bi svoje učenike i mnoštva uveo u ovaj evanđeoski način razmišljanja i dao im prave "naočale" koje su potrebne da se vidi i prigrli logiku ljubavi koja umire i uskršava, Isus se koristio prispodobama, u kojima je Kraljevstvo Božje često uspoređivao sa sjemenom koje svoju životnu snagu oslobađa tek kad padne u zemlju i umre (usp. Mk 4, 1-34). Tim korištenjem slikâ i metaforâ kojima se priopćava poniznu snagu Kraljevstva ne umanjuje se njegovu važnost ili hitnost, nego je to, radije, milosrdan način koji slušatelju ostavlja "prostor" slobode da prihvati tu snagu i da ona zaživi u njegovu životu. To je ujedno najplodonosniji način da se izrazi neizmjernu vrijednost pashalnog otajstva, puštajući da same slike – više od pojmova – priopće paradoksalnu ljepotu novog života u Kristu, gdje neprijateljstva i križ ne ometaju nego su sredstva u službi Božjeg spasenja, gdje se slabost pokazuje moćnijom od bilo koje ljudske vlasti, gdje poraz može biti preludij u ispunjenje svega u ljubavi. Upravo tako, naime, nada u Kraljevstvo Božje sazrijeva i produbljuje se: to je "kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste" (Mk 4, 26-27).

Kraljevstvo je Božje već među nama, kao sjeme skriveno površnom pogledu, čiji se rast zbiva u tišini. Onaj kome Duh Sveti rasvjetljuje oči može vidjeti kako ono klija i ne dopušta da mu trajno prisutan kukolj ukrade radost Kraljevstva. 

Obzori Duha

Nada utemeljena na blagovijesti koja je Isus potiče nas da uzdignemo svoj pogled i promatramo ga u liturgijskom slavlju svetkovine Uzašašća. Iako se na prvi pogled čini da se Gospodin od nas udaljava, zapravo se obzori nade sve više proširuju. U Kristu, koji uzdiže našu ljudsku narav do neba, svaki muškarac i žena ima "slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj – put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo" (Heb 10, 19-20). "Snagom Duha Svetoga" možemo biti "svjedoci" i priopćitelji novoga i otkupljenog čovječanstva "do kraja zemlje" (Dj 1, 7-8).

Povjerenje u sjeme Božjeg Kraljevstva i u logiku Uskrsa treba oblikovati i naš način komuniciranja. To povjerenje nam omogućuje djelovati – na mnogostruke načine na koje se komunikacija danas odvija – s uvjerenjem da je moguće otkriti i istaknuti dobre vijesti prisutne u životnoj stvarnosti i na licu svake osobe.

Onaj tko se, u vjeri, daje voditi Duhom Svetim postaje sposoban prepoznati kako je Bog prisutan i na djelu u svakom času našega života i povijesti te prepoznaje kako On, u dramatičnim prilikama ovoga svijeta, strpljivo plete tkanje povijesti spasenja. Nît kojom se tka tu svetu povijest je nada, a njezin tkalac nije nitko drugi doli Duh Sveti, Tješitelj. Nada je najponiznija od svih vrlina, jer ostaje skrivena u naborima života. Ipak, ona je nalik kvascu koji ukvasa čitavo tijesto. Mi je jačamo čitajući uvijek iznova Radosnu vijest, Evanđelje "pretiskano" u mnogim izdanjima života svetaca, muškaraca i žena koji su postali slike Božje ljubavi u ovome svijetu. Duh Sveti nastavlja i danas usađivati u nas želju za Kraljevstvom zahvaljujući onima koji, crpeći nadahnuće iz Radosne vijesti usred dramatičnih događaja našeg doba, svijetle poput svjetionikâ u tami ovoga svijeta, obasjavajući put i otvarajući nove putove povjerenja i nade.

Papa Fanjo

Iz Vatikana, 24. siječnja 2017.

IKA, 2.02.2017 

 

 

 

 

arhiva_aktualne_teme

Sveta misa
radnim danom u 6,30 sati
nedjeljom i blagdanom u 9 i 17 sati

Euharistijsko klanjanje
svaki dan od 7 do 17 sati

Molitva svete krunice i blagoslov
svaki dan u 16,30 sati

Plan adoracije i nakane
Liturgijski kalendar

Copyright © 2017 Corpus Domini. Sva prava zadržana.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).