Alternative flash content

Requirements

Homilije za dan proslave

 

PROPOVIJED KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA NA SVETKOVINU SRCA ISUSOVA, 3. LIPNJA 2016.

I PRIGODOM PROSLAVE 75 - OBLJETNICE POSVETE KAPELE CORPUS DOMINI

 

 

 

Svetkovina presv. Srca Isusova je dan posvete svećenika presvetom Srcu pa i njih na osobiti način uključimo u naše molitve.

Braćo i sestre, unesimo u ovu svetu misu u molitvu sve svoje, osobito one koji su nam posebno na srcu, koji su u potrebi, na koje posebno mislimo i za koje želimo večeras posebno moliti.

 

Homilija

 

Draga braćo i sestre,

 

Današnja nas svetkovina vodi u središte, u središte osobe Isusa Krista, u srce, u to središte u koje skuplja i od koje polazi svako nastojanje, svaka ljubav prema nama. Dovodi nas i vodi nas ova svetkovina do Isusa Krista, druge božanske osobe ali i čovjeka, do njegova srca. Kada kažemo srce onda mislimo na sve ono lijepo, plemenito koje je izviralo i izvire iz tog Božanskog Srca. I mogli bismo sažeti veoma kratko prema čemu je usmjereno božansko Isusovo Srce. Sve je bilo usmjereno s jedne strane prema Bogu Ocu i prema nama. To su ta dva pravca. Mogli bismo reći ništa nije sebično zadržavao za sebe, sav za Oca, sav za nas da je dao i svoj život da je umro iz ljubavi prema nama. Ljudskim riječima to se ne može izraziti ali, braćo i sestre, dok se u nutrini svoga bića klanjamo Bogu možemo nazrijeti što je to Bog za nas, što je Bog prema nama. Kakav je Bog? Današnja svetkovina upravo o tome govori. Mogli bismo to i na temelju današnje riječi Božje koju smo čuli sažeti u tri glagola, tri riječi: tražiti, privlačiti i radovati se. Bog je onaj kako smo čuli danas koji traži, nismo mi oni koji dolazimo Bogu, nismo mi prvi. Prije nas, On je tražio nas, dolazi k nama, On nas želi. To je Bog. Kada sam ja pred Bogom, kada njega razmatram, trebam biti toga svjestan da je prije tog momenta, on mene tražio, da me želio, da je gledao na mene, da sam ja bio prije kod njega. Kako bi to rekao i sv. Augustin: tražio sam mnoge stvari i ono najvrjednije je bilo u meni, u mom biću. To si bio tu prisutan i taj Bog privlači. Kad je čovjek na pravom putu, kad je čovjek u istini, Bog nas privlači i mi to spoznajemo, osjećamo i mi se nalazimo zahvaćeni tom privlačnošću. Bog je onaj koji se raduje kako smo čuli u današnjem Evanđelju. Raduje se nama, a osobito u onom momentu kad se mi vraćamo k njemu, kad nas nalazi, kad smo izgubljeni i on nas nalazi i mi u toj izgubljenosti spoznajemo njega. Za čovjeka je to sreća, blagoslov, oslobođenje, olakšanje i možemo još dalje nabrajati, a za Boga je to radost. Kako je to braćo i sestre veliko da se Bog raduje našem dobru. Samo onaj koji ljubi može tako činiti i u toj radosti se očituje ljubav Božja koja je razlivena u srcima našim kako smo čuli u riječima sv. Pavla Rimljanima, koja je očitovana u Isusu Kristu koji se dao za nas do kraja. Nalazimo se, braćo i sestre u Svetoj godini izvanrednog jubileja milosrđa. Što je to Božje milosrđe nego ljubav Božja koja traži, koja privlači i koja se raduje kad se čovjek Bogu otvori. Božje milosrđe i to da je Bog uvijek spreman da nas prihvati, da nam oprosti, da nas oslobodi, da nas daruje svojim milosrđem. Kako to slikovito i zorno kaže naš papa Franjo: Bog se nikad ne umara dijeleći milosrđe. Bog je tu i ne može se umoriti. Opasnost je na nama kad nam je teško, kad smo u nevolji, kad smo u žalosti i kad se osjećamo odbačenima da tada zaboravimo na prvom mjestu tražiti pomoć, da zaboravimo na Boga koji nas jednostavno čeka da nas oslobodi da bi se radovao zbog naše spašenosti. Zbog toga što smo se mi oslobodili od zla, zbog toga što smo mi postali ispunjeni onom radošću koja jedino može doći od Boga. Evo, to ej Bog, to je govor o Srcu Isusovu. Nije Bog neki daleki i ne misli na nas. On je tu, on nas traži, on nas privlači, on se raduje našem dobru. A što je drugo euharistija, nego upravo ljubav Božja i zbog toga mi kao ljudi, kao vjernici osposobljeni smo ovime da možemo stati da možemo kleknuti, da se možemo klanjati Bogu živom i prisutnom. To je ono veliko, to je rekoh bih, temeljni posao vjernika kršćanina. U šutnji otvarati se Bogu, njemu se klanjati, njega razmatrati.

 

Braćo i sestre, dragi klanjatelji vi to dobro osjećate. Vrijeme bogato za nas, bogato za naš život je ono provedeno na koljenima, u tišini u klanjanju pred presvetom Euharistijom. To se čovjek otvara Bogu, tu čovjek susreće Boga, tu Bog posebno dolazi k nama. Ja sam to na više mjesta spomenuo ali ako ste čuli možda ne šteti da čovjek i više puta ponovi. Četvrtog listopada 1998. godine, dan nakon proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca,sveti sada papa Ivan Pavao II. je drugog dana trebao otići u Split jer je bilo još predviđeno slavlje u Splitu i Solinu. Ujutro u određeni sat u 7.30 došao sam u nuncijaturu zajedno sa slugom Božjim kard. Franjom Kuharićem da zajedno otpratimo sv. Oca prema zračnoj luci da idemo za Split. Pitali smo nuncija Einaudija jeli ste dobro spavali, a on je rekao pa nisam baš tako, znate kad je Sv. otac u kući onda je čovjek uzbuđen ali što me je nekako zabrinulo ujutro u 5 sati, otvaraju se vrata od Papine sobe i papa polako, da ne bi koga probudio, spušta se po stepenicama dolje u kapelu i do vremena kada smo mi došli po njega on je bio u kapeli, on je tu molio, on se klanjao. Kad se pitamo gdje je Papa nalazio snage, evo tu. Mnogi upravo svjedoče o njemu koji je bio izvana jako aktivan kao velikom klanjatelju i kontemplativcu koji je duge i duge sate provodio u molitvi pred Presvetim. To je i nama potrebno i kad nam je teže i kad imamo više posla i kad smo nervozni dođimo ovdje u crkvu i stanimo, molimo i klanjajmo se.

 

 I na kraju želio bih staviti na srce tri preporuke: upravo danas kada se poziva svećenike da se posvete presvetom Srcu Isusovu, molim vas, pozivam, savjetujem da molite za svećenike. To vi činite ali ja to želim i ovom prigodom ponoviti. Preporučujem vam molitve za naše obitelji. Obitelj je danas pred velikim izazovima i potrebno je puno, puno moliti za obitelj. I u ovim trenutcima i u ovim danima pozivam vas isto tako da molimo zajedno za našu domovinu Hrvatsku. Ona je potrebna naše pomoći i pomoć će doći samo po molitvi. 

 

Zahvaljujem velečasnom rekoru Pavlu Crnjac za službu koju ovdje vrši. Stoji uvijek istina Crkve: bez svećenika nema Euharistije, a bez Euharistije nema Crkve.

 

I na završetku ove Svete mise zahvalimo se za ovu lijepu obljetnicu himnom Tebe Boga hvalimo.

+++

 

 

 

PROPOVIJED MONS. DR. STJEPANA KOŽULA NA TIJELOVO, U CRKVI CORPUS DOMINI, 26. SVIBNJA 2016.

 

 

 

Crkva danas slavi svetkovinu Tijelova, a u ovoj našoj crkvi zvanoj Tijelo Kristovo-Corpus Domini na osobit način se slavi. Ujedno slavimo i 75. obljetnicu njezine posvete da bude vječno svjetlo, da bude kapela vječnog klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu jedinstvena u gradu Zagrebu i šire. Zahvalni smo dvojici mladih svećenika, školskih kolega, Ivanu Gašpertu, tada kapelanu u župi sv. Blaža i kasnije prvom župniku župe sv. Josipa na Trešnjevci i posebice, kolegi mu dr. Josipu Lachu sveučilišnom docentu na Bogoslovnom fakultetu, a od 1940. god. pomoćnom biskupu zagrebačkom. Revno su djelovali u katoličkim društvima kod Sestara milosrdnica kao mladi svećenici od 1926. godine. Gašpert je među ostalim bio zauzet u Društvu sv. Vinka Paulskog koje je vodilo sve karitativne aktivnosti i osnivalo pučke kuhinje u Zagrebu i sve što se odnosilo na socijalni rad dok nije 1930. godine osnovan Karitas zagrebačke nadbiskupije. Dr. Lach bio je savjetnik Društva za sveudiljno klanjanje i potporu siromašnim crkvama u Zagrebu. Bio je veliki poklonik i poznavatelj duhovnosti sv. Franje Saleškog, sv. Ivana Bosca, sv. Josipa Cotolenga i sluge Božjeg biskupa Josipa Langa. Gašpert se posvetio od 1937. god. svojoj novoj župi sv. Josipa na Trešnjevci, a dr. Lach je djelovao odgojno i organizacijski. Osnovao je sa svojim Društvom POS već 1932. godine katehetsku stanicu na Trešnjevci gdje je osobno svake nedjelje držao poduku i vjeronauk ženskoj mladeži s periferije. Iznajmili su prostorije i osnovali Dom Božje Providnosti pod zaštitom Bl. Djevice Marije i Josipa Cotolenga. Potom su dr. Lach i Društvo za sveudiljnog klanjanje odlučili ovdje u Mošćeničkoj ulici pribaviti zemljište i izgraditi dvije zgrade. Bio je to Dom Božje Providnosti u čijem sastavu je i kapela vječnog klanjanja Corpus Domini na spomen 13 stoljeća veza Hrvata sa sv. Stolicom. U Domu Božje Providnosti odgajane su djevojke u raznim zanimanjima. Tu je bio za njih oratorij. U susjednoj zgradi bile su prostorije za katoličke, društvene i školske priredbe i programe. Dakako, da su komunističke vlasti poslije 1945, oduzele drugu zgradu odmah je  pretvorile u omladinski dom uz zabranu svih ranijih aktivnosti. Pomoćni biskup dr. Josip Lach posvetio je 20. srpnja 1941. godine ovu crkvu kojoj se na osobit način radovao ondašnji nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. U Domu Božje Providnosti i kapeli Corpus Domini živjele su časne sestre Družbe sv. Euharistije -euharistinke, a od 24. svibnja 1949. do danas ovdje je samostan sestara Reda od Pohoda Marijina kojemu je biskup dr. Lach bio duhovni otac do svoje smrti na Ime Marijino, 12. rujna 1983. godine. Evo dok se danas rado spominjemo tih povijesnih događaja i časnih osoba koje su nam namrle ovu duhovnu baštinu, svjesni smo da je ovdje kuća molitve i kuća susreta. Ovdje se, baš kao u Emausu, učenicima otvaraju oči i ražaruju srca. Ovdje se klanja Isusu i časti presveta Euharistija, ovdje se tijekom 75 godina slijevaju molitve i pjesme, rijeke milosti. Ovdje se živi sa živim i uskrslim Kristom, iz njegova spomena, iz Kristova jedincatoga dara spasenja i otkupljenja.

 

Slavljenjem svetkovine presv. Tijela i Krvi Kristove Crkva želi svojim vjernicima živo dozvati u svijest Kristovu nazočnost među nama u sakramentu Euharistije jer Euharistija je tijesno povezana s Kristovom smrću i njegovim slavnim uskrsnućem. Vidimo to iz opisa sv. Pavla u današnjem odlomku iz drugogo čitanja, koji oko 50. godine piše Korinćanima, da im predaje upravo ono što je od Gospodina primio. Pavao opisuje slavljenje Euharistije, zatim geste i riječi koje se izgovaraju nad kruhom i vinom. Što je od Gospodina primio to predaje zajednici vjernika u Korintu ali sve vezano uz Kristovu muku i smrt, uz Kristovo slavno uskrsnuće. Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok On ne dođe. Zapravo Euharistija je navještaj o tome kako je i radi čega je Krist umro. On je bio predan da omogući trajno darivanje, on nam se u Euharistiji darovao kako smo molili u današnjim Otajstvima svjetla. I dok mi slavimo Euharistiju predajemo taj dragocjeni dar drugima, predajemo upravo ono što smo od Gospodina primili. Krist se darovao kroz svoju muku i smrt na križu i svoje slavno uskrsnuće. On je to učinio radi nas ljudi i radi našeg spasenja, da nasiti i ojača sve izgladnjele, da nikoga ne isključi iz svoje veličanstvene gozbe ljubavi onih koji prihvaćaju njegov život i njegovu novost. On je razlomljeni kruh koji se daruje za život svijeta. On je darovan za druge, on se daruje u ovoj gozbi svoje ljubavi. Dok nam govori o načinu i razlogu svoga umiranja daje nam način i razlog za življenje. Stoga slaviti Euharistiju znači naučiti se kako treba živjeti i radi čega treba živjeti. Iz toga izrasta istina o Euharistiji kao sakramentu ljubavi i dara. To je Gospodinova predaja koja omogućuje naše darivanje. Ići za Učiteljem, sjesti za njegov stol znači prihvaćati da se nas tiče sve što se događa oko toga stola i do te mjere da se dajemo kao hrana onima koji su gladni. Euharistija je spremnost da se, doista i mi,  žrtvujemo i darujemo. Ona je suprotnost sebičnosti i suvremenoj logici odbacivanja. Euharistija nas uči vjerničkom i učeničkom stilu života sa svojim Gospodinom i Učiteljem, upravo zbog toga svake nedjelje i blagdana sjedamo za stol Gospodinov kako bismo primajući dar njegove prisutnosti mogli životnije davati, osjećajući se sustolnicima sa svima, povezani zajedničkom ljudskošću i kršćanskim bratstvom. Euharistijski ljudi stoga trebaju biti jaki u vjeri, spremni na darivanje i žrtvovanje, trebaju biti otvoreni za zauzimanje, za toplinu, pomoć i blizinu. Euharistijski ljudi ne mogu jednostavno otpustiti druge, biti bešćutni, bez izražaja ljubavi i pomoći. Čuli smo braćo i sestre, danas u Lukinu evanđelju kako Isus kaže apostolima podajte im vi jesti. Nemojte ih otpustiti gladne i žedne u onoj pustinji života. Euharistija od nas traži da u prisutnosti drugih znamo vidjeti put do Boga te u potrebama bližnjih čuti upravo njegov glas. Predati i dati ono što smo od Gospodina primili, pet kruhova i dvije ribe. To je sve što su apostoli mogli ponuditi gladnome mnoštvu, ali Isus čini čudi. On umnaža taj dar i darovano da nasiti mnoštvo. Još je preostalo i od proteklih ulomaka nakupilo se 12 košara. Ova slika ima i duhovno značenje. Oskudica hrane, koja je ipak bila dovoljna za mnoštvo, slika je oskudice vjere kojom su učenici pozvani nahraniti mnoštvo, gladne Božje riječi, Božjega kruha. Zbog toga Isus kaže podajte im vi jesti. Isus će uvijek umnožiti kruh i nahraniti sve ali je zadaća nas učenika da prikupimo sve da ništa ne propadne od tih čudesnih njegovih ulomaka, od onoga što je on dao. Preostalo jelo nije znak suviška nego ostatak Riječi, ostatak kruha, ostatak hrane koja nije prihvaćana i koja nije blagovana, a Bog želi da se njome nahranimo. Ovo je, draga braćo i sestre, radost svetkovine Tijela i Krvi Kristove, svetkovine Euharistije. Isus je obećao da će biti s nama gdje god su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime. On je s nama po svojoj riječi evanđelja i po svojoj novoj zapovijedi ljubavi. Evanđelje je Isusovo svetohranište u obitelji koja čita Božju riječ, njome se hrani i nad njom razmišlja. Isus je ondje gdje je zajedništvo vjere i nade, gdje je zajedništvo ljubavi, sloge i solidarnosti, gdje se nasljeduje njegov primjer i živi ono što je on zapovjedio. Zato nam je i dao sebe kruh euharistije, kruh s neba da mi budemo na našem životnom putu u trajnoj povezanosti s njime i međusobno. Mi trebamo poći za Isusom i činiti, nastaviti njegovo djelo u svakodnevnom životu... da budemo njegovi svjedoci, čineći njegova djela ljudima oko sebe. To nas uči i klanjanje Isus u ovoj našoj crkvi. Kao što je on sebe darovao tako da se i mi žrtvujemo i darujemo, da budemo njegov kruh koji se lomi za druge i kojim hranimo svoje suvremenike. Blagdan Tijelova prisjeća nas da je Isus preko Euharistije stalno nama na dohvat. Toga smo posebice svjesni u ovoj kapeli vječnog klanjanja. On je naša snaga i utjeha, on je motiv i vrelo našega života i novih djela. Primajući Tijelo Kristovo postajemo Tijelo Kristovo. Duhom se Kristovim ispunjamo za djelo Božje. Sveta pričest je prije svega nova duhovna energija za djelo Kristovo da u svom životu činimo ona djela koja nas uči evanđelje, djela međusobnom darivanja, požrtvovnosti, međusobnog poštivanja. Ovdje se grijemo na zrakama Božjega milosrđa koje se očituje u uskrslom Kristu Gospodin. On se želi očitovati svijetu danas po našem životu i našim djelima. Zbog toga nam i kaže podajte im vi jesti, vi budite kruh svijeta. Postanimo nasljedovatelji Kristovi po posvemašnjoj ljubavi. Budimo njegova riječ, njegova utjeha, njegovo ispisano evanđelje, njegov kruh u svijetu, budimo njegovo milosrdno lice, svjedoci dobrote, darežljivosti i ljubavi Kristove. Budimo solidarni s braćom u nevolji, donosimo mir i stvarajmo zajedništvo među ljudima, posebice u ovom našem društvu gdje se odmah sve stavlja na suprotno, uvijek je netko protiv. Učimo se zajedno izgrađivati. Nemojmo stavljati propale ideologije 20. stoljeća ispred dobra naroda, društva, države, obitelji, svakog čovjeka. Evo, neka iz nas odsijeva mili lik Isusa Krista, kako je volio treći papa Ivan XXIII., kojega primamo u euharistiji, kojem se s vjerom i srcem klanjamo i kojega mi najjasnije trebamo posvjedočiti u ovom našem suvremenom svijetu. Amen.

 

 

 

               

 

 

 

 

 

 

 

 

arhiva_aktualne_teme

Sveta misa
radnim danom u 6,30 sati
nedjeljom i blagdanom u 9 i 17 sati

Euharistijsko klanjanje
svaki dan od 7 do 17 sati

Molitva svete krunice i blagoslov
svaki dan u 16,30 sati

Plan adoracije i nakane
Liturgijski kalendar

Copyright © 2017 Corpus Domini. Sva prava zadržana.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).