Poruka Uskrsa

Detalji

Objavljeno Srijeda, 23 Travanj 2014 09:34

                                   USKRSNA PORUKA

ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA
Vjernička zbilja zajedništva
Braćo i sestre u vjeri!
1. Isus Krist je svojom mukom, smrću i uskrsnućem spasio svijet i čovjeka, vrativši ga u zajedništvo s Bogom. Radi toga je došao na svijet i ispunio volju svoga nebeskoga Oca. U njegovu neizrecivom djelu ljubavi nalazi se oslobađanje, povezivanje, ujedinjavanje, ozdravljenje, okupljanje, pomirenje svega što je bilo podijeljeno, razoreno, raspršeno, razjedinjeno, sukobljeno.
Sveti Pavao piše kršćanima u Efezu: "Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu" (Ef 2, 14-16). Krist je sazdao novoga čovjeka izmirivši ga s Bogom po križu. U svome otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Krist je obnovio jedinstvo koje je grijeh narušio: jedinstvo ljudi s Bogom i, kao posljedicu toga, jedinstvo ljudi među sobom. Pomirenje s Bogom donosi plodove pomirenja među ljudima.
Utjelovljenje je Božjemu Sinu omogućilo zahvatiti sve što je ljudsko, postavši nama solidaran u svemu, osim u grijehu. Upravo to je bila pretpostavka da bi u sebi sve ljudsko mogao uzdignuti k Ocu. Križ je u dramatičnom središtu toga Kristova puta; na križu se dovršava najdublje sjedinjenje s ljudskošću i čovječanstvom. Na križu je Krist obuhvatio cjelokupnu stvarnost i – kako običava reći stoljetna predaja Crkve – uglavio (usp. Ef 1, 10), rekapitulirao, ujedinio sve na nebu i na zemlji ostvarujući novost koja preporađa čovjeka. Zbog toga u uzdizanju na križ promatramo i smrt i uskrsnuće i povratak k Ocu, ali jednako tako i privučenost svih ljudi tim događajem koji nas od razjedinjenja vodi k zajedništvu.
2. Ovih svetih dana dublje doživljavamo otajstvo svoje kršćanske vjere i pripadnosti Kristu, njegovu mističnom tijelu – Crkvi. S otajstvom Kristova vazma u životu naše Crkve povezujemo slavlja kršćanske inicijacije (krštenja, potvrde, euharistije) i radujemo se novim članovima Božjega naroda koji se krštenjem preporađaju na novi život, suobličuju Kristu snagom Duha u svetoj potvrdi i postaju euharistijskim ljudima za život svijeta. Pred našim se očima, u našem se životu, obnavlja istina da zajedništvo s Kristom postaje zajedništvom Crkve, koje je plod Kristova otkupiteljskoga djela. Upravo to zajedništvo, kao plod vazmenoga otajstva, ostaje živim i jasnim znakom onoga što je ostvareno uskrsnućem.
Objava Kristova umiranja na križu otvara životno razumijevanje Boga kao suodnosa ljubavi. Kristovo obespravljenje (grčki kenosis), prinošenje sebe i nepolaganje prava na svoje božanstvo; ta najdublja moguća poniznost u kojoj je osjetio potpunu napuštenost, izraženu u kriku: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mk 15, 34), objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva koje se daje u ljubavi. Bog je svoje čovjekoljublje očitovao do ponora i tame smrti svoga Sina, u kome nam je sve darovao.
Isus nam pokazuje da je istinska ljubav obilježena suočavanjem sa smrću, sebedarjem, davanjem vlastitoga života. To je odjek onoga što je Krist ostvario na križu, odrekavši se sebičnosti i potpuno se dao. Zato kaže: "Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem" (Iv 10, 17). Da bi ponovno našao svoj život u uskrsnuću i u punini proslavljenoga tijela koje sadrži cjelinu novoga stvaranja, treba ga položiti, predati, prinijeti. Najdublja razina sebedarja podudara se s darom Duha Svetoga. Isus predaje Duh (usp. Iv 19, 30) u trenutku kada živi posvemašnju nesebičnost, kenozu.
3. U našem životu ta je zakonitost ljubavi u Presvetom Trojstvu prevedena u zapovijed o uzajamnoj ljubavi: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge" (Iv 13, 34). Isus za nas nije samo uzor, nego nam vjera u njega i milost sakramenata po kojima smo njemu pritjelovljeni omogućuje ljubiti kao što je on ljubio.
Kršćanski je život nastavljanje Kristova života u kršćanima. To znači da naša ljubav nije samo oponašanje njegove ljubavi, nego je sudjelovanje u istoj ljubavi i njezin produžetak. Pitamo li se kako treba ljubiti bližnje, dobivamo odgovor u Isusu koji nam je cijelim životom pokazao kako trebamo ljubiti jedni druge, jer nas je on ljubio i dao nam svoju sposobnost da ljubimo. A da bi nam priopćio kakva je ta ljubav, Isus nas upućuje na onu najuzvišeniju mjeru: "Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi" (Iv 15, 9).
Ostati u njegovoj ljubavi daje novu kakvoću ljubavi, jer se ne radi o pukoj usporedbi, nego o suobličenju. Zato Isus može moliti Oca da se među učenicima ostvaruje ona punina jedinstva koja postoji između Oca i njega: "Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu" (Iv 17 21).
4. Isus je uskrsnućem ponovno doveo do jedinstva cjelokupne stvarnosti, vraćajući svemu smisao i međusobnu povezanost. On je "u sebi sjedinio sve nebo i zemlju, Boga i čovjeka, tijelo i duh, osobu i društvo" (papa Franjo, Radost evanđelja, 229). Očito je da samo Krist, pobjednik nad grijehom i smrću, nad tim najvećim razdjelnicima i neprijateljima Života, može ostvariti jedinstvo u srcima ljudi, ali i u zajednicama.
Krist je umro za svakoga čovjeka i za sve narode, da bi utemeljio novi narod koji je rođen iz vode i Duha Svetoga. Time nije dokinuo kulturne posebnosti, nego je dao da živi jedan, Božji narod, s mnogo lica, u mnogo naroda. Mi smo zahvalni Gospodinu što je naš hrvatski narod oblikovao evanđeljem i evanđeoskim vrijednostima.
Papa Franjo piše u svojoj apostolskoj pobudnici Radost evanđelja: "U ova dva tisućljeća kršćanstva bezbrojni su narodi primili milost vjere, učinili da ona procvate u njihovu svakidašnjem životu i prenosili su je prema svojim vlastitim kulturnim oblicima. Svaki put kada neka zajednica primi navještaj spasenja, Duh Sveti obogaćuje njezin duh preobražavajućom snagom evanđelja" (RE 116).
5. Osjećam se potaknutim ovoga Uskrsa posebno istaknuti tu vjerničku zbilju zajedništva, to biti zajedno u ljubavi, pri čemu treba prevladavati traženje dobra bližnjega, kao dragocjenosti koju valja unositi u hrvatsko društvo, gradeći jedinstvo naroda i društva koje se temelji na vrijednostima istine i nesebičnosti. To blago imamo u riznici svoga narodnoga bića. I nije prezahtjevno ponovno ga otkriti i od njega živjeti. No, važno je prije toga svjetlom Uskrsloga prepoznati ono što unosi nemir, razdore i neslogu u našu sredinu. Potrebno je prepoznati sukobe na raznim područjima društvenoga života što ih, nažalost, u Hrvatskoj, pod novim naletima sebičnosti pojedinaca i određenih skupina, iz dana u dan sve više osjećamo.
Papa Franjo piše: "Sukob se ne smije ignorirati ili skrivati. Mora se prihvatiti. Ali ako ostanemo zarobljeni u sukobu kao u nekoj zamci, gubimo svoju perspektivu; naši se vidici sužavaju i sama stvarnost ostaje rascjepkana. Kada se zaustavimo u konfliktnoj situaciji, gubimo osjećaj dubokoga jedinstva stvarnosti" (RE, 226).
Stoga zabrinjava naglašavanje nejedinstva i podjele u tkivu hrvatskoga narodnoga bića, koje ističu kreatori hrvatske javnosti, kad je riječ o nacionalnom identitetu, odgoju i temeljnim pitanjima društvenoga života. Je li to što se predstavlja naša hrvatska stvarnost ili nas se samo u to nastoji ciljano uvjeriti? Važno je o tome razmišljati u suočavanju sa suvremenim pitanjima hrvatskoga društva, kada vidimo da se namjerno pojačavaju određeni sukobi, ne dopuštajući pogled prema prošlosti, da bi se vidjele nosive vrijednosti, niti se daje prostora budućnosti, oslonjenoj na dubljim temeljima od težnje za uskim materijalnim probitcima koji se lako pretvaraju u pokretače sebičnosti i sukoba.
6. Papa Franjo poziva na nadilaženje površnosti sukoba i na sudjelovanje u novom procesu izgradnje jedinstva, u kojemu posebnu važnost ima solidarnost, s pomoću koje sukobi, napetosti i protivštine mogu dostići mnogoliko jedinstvo koje donosi novi život. "To ne znači odlučiti se za neku vrstu sinkretizma ili utapanja jednoga u drugo" (RE, 228).
Sveti Otac promiče put solidarnosti kako bismo bili graditelji zajedništva te uzajamnom ljubavlju preobražavali svijet. Treba kročiti protiv struje izopačenoga individualizma koji unosi zlo u obitelji, gospodarstvo, financijski sustav i politiku. Sve više ima onih koje razočaranja društvenim događajima u nas razdiru do osjećaja bespomoćnosti i malodušnosti. Stoga je potrebno mijenjati način razmišljanja i djelovanja na području rada, ekonomije i politike u promicanju društva koje nije samo mnoštvo pojedinaca, nego solidarna zajednica, u promicanju takvih društvenih odnosa gdje nisu na prvom mjestu uski sebični interesi pojedinaca ili skupina, nerijetko dobro zaštićenih od nositelja vlasti, nego opće dobro cjelokupne društvene i državne zajednice.
Po pastirskoj službi u Crkvi sa svojim sam narodom dijeleći, kao i uvijek, u ovo vrijeme pritisnuto krizom, njegove radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Prošlo je već više od šest godina od početka teške ekonomsko-financijske krize, koja je posebno pogodila područje rada. To osobito osjećaju naši mladi koji nakon završenoga školovanja ne mogu naći posao, ali i oni koji nakon više godina i desetljeća rada ostaju bez posla, s brigom za obitelj. Ti građani u našoj su sredini lišeni temeljnih ljudskih prava, kao što je pravo na rad. To stanje zabrinjava i traži brze promjene, novu solidarnost i zajedništvo svega društva. Dužnost je i zadaća svih, a osobito nositelja vlasti, da se pomogne i ubrza rast i razvoj koji će omogućiti otvaranje novih radnih mjesta.
7. Braćo i sestre! Prošli smo korizmenim hodom, osluškivali Božju riječ i njegove poticaje kojima nam izlazi ususret i poziva nas na obraćenje, ispovijedanje grijeha i promjenu života. Po Crkvi nam rasvjetljuje put do radosnoga zajedništva njegove prisutnosti koji vodi tragom molitve, odricanja i suprotstavljanja zlim navikama, te tragom dobrih djela i nesebičnosti. Svaki put kad smo osjetili vlastitu slabost, malodušnost i prijetnju beznađa, upućivao nas je na zajedništvo svoje ljubavi koju je ostavio kao zalog svojoj Crkvi.
I sada smo u središtu liturgijske godine, radosno slaveći uskrsnuće Gospodinovo i dar njegova Duha koji i nama daje da jedni drugima budemo ista duhovna snaga i dom nove nade. Budimo graditelji obnovljenoga zajedništva u Crkvi i promicatelji kršćanske solidarnosti u sredinama u kojima živimo. Neka naše vjerničko, katoličko zajedništvo bude prepoznatljivo i djelotvorno i u našem hrvatskom društvu.
Pozivam sve vjernike da ovog Uskrsa posebno mole za mir u Ukrajini i da budu solidarni s ukrajinskim narodom.
Svima u zajedništvu Crkve i zajedništvu ljudskosti čestitam Uskrs i molim Božji blagoslov za svaki dom i cijelu nam domovinu Hrvatsku!
Vaš nadbiskup,
† Kardinal Josip Bozanić, v.r.
U Zagrebu, na Cvjetnicu, 13. travnja 2014. Godine
+++++

HOMILIJA MONS. ALESSANDRA D'ERRICO, APOSTOLSKOG NUNCIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ, NA MISI GOSPODNJE VEČERE, NA VELIKI ČETVRTAK 17.TRAVNJA, U KAPELI CORPUS DOMINI
Dragi don Pavao i drage sestre Pohoda Marijina, draga moja braćo i sestre,
Evo danas smo u Svetom trodnevlju, htjeli bismo se ujediniti sa svom našom braćom i sestrama čitavoga svijeta, koji slave s velikom pobožnošću ove dane. Ovo je sveto trodnevlje sveto zbog dva razloga.
Prvi je  razlog što je naša pažnja usmjerena ovih dana na glavnu istinu vjere: radi se o otajstvu smrti, muke i uskrsnuća Isusova. Crkva nas poziva da molimo i razmišljamo nad otajstvom naše vjere i da  još više intenziviramo našu molitvu. Osobito ovih dana Svetoga trodnevlja trebamo pojačati našu molitvu i naše razmatranje Isusa Krista. I to u adoraciji koju vi činite ovdje , a danas se posebno čini i u drugim crkvama. Moramo pojačati našu molitvu, naš odnos s Isusom Kristom, naše trpljenje, naše sudjelovanje u patnji s Isusom na križu. Trebamo pojačati taj duh služenja po uzoru na Isusa Krista  upravo onako  kao što smo slušali u današnjem evanđelju po Ivanu.
Da bismo animirali našu molitvu kao i naše razmišljanje, naše razmatranje, ja vam želim predložiti nekoliko misli kako bi naša molitva bila još jača.
Prva misao koju smo čuli u  drugom  čitanju (Prva poslanica Korinćanima), Isus je s apostolima, uzima kruh i kaže: Uzmite i jedite ovo je moje tijelo. To su središnje riječi svake euharistijske službe kao što znate. To su riječi preko kojih kruh i vino postaju tijelo i krv Isusova. Evo i na taj način kažemo da je Isus ustanovio euharistiju. On je taj događaj po više znakova nagovijestio i pripremio kao što je to bilo umnažanje kruha. I radi toga kažemo da je danas blagdan euharistije.  Danas je blagdan Corpus Domini, blagdan kapele Corpus Domini.  I rekao sam da je to moj razlog zbog kojeg sam došao ovdje, zbog kojeg sam želio biti ovdje s vama.  Znam dobro da je euharistija u središtu vaše kršćanske vjere. I znam dobro da ćete vi ovo produbljivati i jer to je znak koji nam je Krist ostavio kao znak svoje ljubavi i blizine. Ovo sveto otajstvo je najvažnije od svih sedam sakramenata koje nam je Isus dao. Ovdje  preko preobrazbe koja se događa u svakoj svetoj misi, u činu transubstancijacija, teološka riječ malo teška, a  znači preobrazba, pretvorba. Po ovome sakramentu Isus realno postaje postaje ovdje prisutan sa svojom dušom i sa svojim tijelom kao što je to bio prije 2000 godina. Po ovome sakramentu Isus postaje naša duhovna hrana i piće. Po ovome sakramentu obnavlja se žrtva na križu. To se događa osobito danas na blagdan Tijela Gospodnjega. Na taj dan kada je ustanovljena euharistija želimo na najjači način zahvaliti Isusu za ovaj veliki dar. Danas želimo  na poseban način promatrati i meditirati dubine ovog svetog u otajstva.
I poslije toga slijedi druga misao, a izlazi iz današnjeg čitanja Prve poslanice Korinćanima, koju želim promatrati i razmatrati. Isus ne kaže samo uzmite i jedite ovo je moje tijelo. Isus kaže činite ovo na moju uspomenu. On želi da ova služba koju on čini, ovo služenje koje on čini da bude vječno, trajno u narodu Božjemu, da to ostane vječno. Ta ista gesta da se neprestano događa tijekom cijele povijesti, i u svim narodima. Naime da se događa to isto čudo koje je on učinio i koje čini. I zato danas nije ovaj dan samo dan euharistije. Ovaj dan je također i dan ustanovljenja katoličkog svećeništva. Ovo je dan kad se slavi blagdan svećenika. I na taj način Crkva nas poziva da ovaj prizor Posljednje večere promatramo i  kontemplirom u sebi. Crkva nas danas također poziva da se sjetimo naših svećenika. Zato vas ponovo pozivam da zaplješćete don Pavi koji je vaš svećenik. Ako se ne varamo on vodi brigu za ovu kapelu 16 godina. On ovdje troši sve svoje duhovne i materijalne snage zajedno s vašim sestrama Pohoda Marijina da ova kapelica što bolje funkcionira i služi. Danas iznad svega trebamo se sjećati svih svećenika u Crkvi. Danas ujutro, na Veliki četvrtak slavili smo u katedrali zajedno s kardinalom Josipom Bozanićem, pomoćnim biskupima i sa 250 svećenika misu za svećenike. Lijepo je vidjeti da Isus nebeski nastavlja blagoslivljati Hrvatsku sa puno svećeničkih zvanja. Nakon svete mise bili smo u bogosloviji i blagovali  zajedno  s bogoslovima. Hvala Bogu da u Hrvatskoj  još ima uvijek velik broj bogoslova. Ali vi dobro znate da nema više onoga broja koji smo nekad imali. I zbog toga bih savjetovao da danas  u našoj euharistijskoj molitvi i u našoj adoraciji molimo za sve svećenike. I da molimo na poseban način za svećenička duhovna zvanja. Vi znate da imamo svećenika ali da nemamo dovoljno svećenika koji mogu odgovoriti na sve potrebe Božjega naroda. Nije dovoljno samo imati puno svećenike nego potrebno je imati dobrih svećenika koji žive svoje posvećenje u službi Božjem narodu i dragome Bogu. Da imamo svećenika koji znaju shvatiti novu stvarnost u kojoj živi Božji narod. U današnjem svijetu mnogo se toga promijenilo. Stvari se mijenjaju svaki dan. Trebaju nam svećenici koje se ravnaju prema dva kriterija: iznad svega da budu vjerni obećanju koje su učinili u potpunom posvećenju Bogu. I nadalje, trebamo svećenike koji znaju uočiti putove kojima današnji svijet hodi koji nisu oni putovi od nekada, prije puno godina unazad. Da današnji svećenici budu osobe koje ne traže vlastite interese nego traže Božje interese. Da današnji svećenici budu osobe koje znaju služiti Božjem narodu i da služe s istom posvećenjem i ljubavlju kojim je služio Isus Božjem narodu. I da se to događa i u časovima trpljenja i patnje. I iznad svega, dopustite mi da kažem, sa svom svojom iskrenošću, trebamo svećenika da budu osobe koje znaju ljudima nositi radosnu vijest kako što je to činio Isus. Nosite radost evanđelja: svima, baš bez razlike svima. Na poseban način moraju nositi radosnu vijest siromašnima i onima kojima je najpotrebnija utjeha. Današnji svećenici na poseban način moraju ići onima koji su se udaljili od vjere. U tom smislu Sveti otac stalno ponavlja: treba izići iz uhodanosti, iz dosadašnjih shema i ići prema svima. I to s radošću poslanja koje nam izlazi iz naše kršćanske vjere. Iz  našeg svećeničkog posvećenja izlazi poruka: Ići svima i nositi radosnu vijest Isusa Krista. Sestre i braćo, to moramo činiti svi, ne samo svećenici. I to neprestano tako nam predlaže naš papa Franjo. Svi se moramo osjećati uključeni u taj misijski pokret Crkve. To moramo činiti u našim gradovima koji su pomalo dekristijanizirani.
Netko će pitati što je ta Radosna vijest o kojoj Isus Krist govori? Što  konkretno moramo navijestiti našim svjedočenjem? Sveti otac traži da najprije mnoge stvari moramo jako pojednostaviti. Ne trebamo držati velike govore, visoke govore, visoko propovijedati.  Moramo tražiti jednostavnost u sadržaju i u metodi i , u pristupu.

Što trebamo navijestit? Trebamo samo jednu jedinu stvar navijestiti: Bog je ljubav, Bog je Otac,. Bog je Otac svima. On je Otac koji je radostan kad se djeca vraćaju svojoj kući. On je Otac koji traži sinove i kćeri dok se oni ne vrate. On je Otac koji čini blagdan kad se jedno dijete odluči vratiti svojoj kući. To je radosna vijest za sve. Napose za one koji su siromašni duhom. Bog je milosrđe, Bog je praštanje, Bog je radost. On želi da budemo sudionici njegove radosti.
Evo sada razumijete  Isusove riječi koje još više odzvanjaju danas. Idite, idite. Nemoj te biti ukopani u jednom  mjestu u stare okvire. Sudjelujte, navješćujte radosnu vijest o Božjem milosrđu, o Božjoj nježnosti, o Božjem praštanju, o radosti Božjoj. Zar to nije lijepa vizija Crkve koja je izražena na takav način.
Moramo se zaustaviti ovdje da ne bismo bili predugi. Za sve ove nakane molimo osobito večeras na Veliki četvrtak: molimo  Gospodina za puno dobrih i svetih svećenika. I zato pozivam svakoga od nas da svjesno sudjeluje u ovoj euharistijskoj službi i da tako sudjelujemo u poslanju radosti koju Crkva mora danas ostvarivati u svojem služenju Božjem narodu.  Amen.
U pozdravu na završetku Svete mise:
Ne bih htio dodavati više riječi, jer vidim da smo dosta odužili. Samo jedna kratku misao. Dok sam dakle govorio i dok smo slavili euharistiju gledao sam na vas i vidio sam vaša radosna lica. A to me podsjeća na ono  što Sveti otac često preporuča i to neka je moja posljednja preporuka. Kršćani bi morali biti ljudi radosti. Kako bi jedan kršćanin mogao biti žalostan? To nema smisla. Kako možemo prenositi radosnu vijest, Isusovu radosnu vijest, ako smo tužni, melankolični. A to znači da izgledamo po svome licu kao osobe koje su na sprovodu. A zapravo to je lice osoba koje su formalne, koje su rigidne, ukočene. Ali Duh Sveti je pun kreativnosti. Da Duh Sveti nadahnjuje, puše, pokreće ovu Crkvu. To je želja i čestitka koju želim dati vama velečasni Pavo, sestrama redovnicama u klauzuri i čitavoj ovoj euharistijskoj zajednici. Budite uvijek zajednica uskrsnuća, zajednica Uskrsa, zajednica radosti, zajednica koja hodi putovima svijeta puna radosti što može naviještati Isusovu radosnu vijest. Sretan Uskrs. 
Prijevod pater Ivica Hadaš. Pretipkao i lektorirao don P. Crnjac