U nadi smo spašeni – Spe salvi

Detalji

Objavljeno Ponedjeljak, 01 Lipanj 2009 11:09

Druga enciklika pape Benedikta XVI. započinje riječima iz Pavlove poslanice Rimljanima „U nadi smo spašeni!" (8,24). „Otkupljenje nam je ponuđeno u smislu da nam je dana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo nositi sa sadašnjošću", jedna je od prvih Papinih tvrdnji u novoj enciklici. Papa zatim odmah obrazlaže kakva je to nada koja može opravdati tvrdnju da smo zahvaljujući njoj, i jednostavno zato što ona postoji, otkupljeni. Prepoznatljivo kršćansko obilježje, objašnjava Papa, jest to da oni imaju budućnost: nisu detaljno upoznati s onim što ih čeka, ali znaju da njihov život nije uzaludan. Samo kada je budućnost sigurna kao pozitivna stvarnost, sadašnjost je podnošljiva. Tamna vrata budućnosti širom su otvorena. Onaj koji ima nadu živi drukčije; dan mu je novi život, piše Benedikt XVI.

Život, piše u nastavku Papa, nije puki plod zakona i hira materije, već u svemu i istodobno iznad svega stoji jedna osobna volja, postoji Duh koji se u Isusu objavio kao ljubav. „Možda danas", objašnjava Papa, „mnogi odbacuju vjeru jednostavno zato jer im se vječni život ne čini nečim poželjnim. Ne žele vječni, već žele sadašnji život, a vjeru u vječni život prije doživljavaju kao prepreku no kao pomoć u tome smislu". Papa dodaje da vječnost ne treba promatrati kao neku „individualnu" perspektivu, kao da bi se radilo o „čisto pojedinačnom vječnom spasenju". Taj pravi život, kojem trajno težimo, neraskidivo je vezan s „narodom" i pojedinac ga može ostvariti samo unutar toga „mi". On predstavlja, upravo, izlazak iz tamnice vlastitog „ja", jer samo u otvorenosti tom univerzalnom subjektu moguće je ugledati izvor radosti, samu ljubav, Boga, piše Papa.

U središnjem dijelu enciklika Papa govori o: odnosu između vjere i razuma. On podsjeća na povijesni razvoj toga pitanja u čijem je središtu čovjekova težnja za obnovom izgubljenog „raja", čemu su, svaki na svoj način, svoj obol, između ostaloga, dali Bacon, francuska revolucija i prosvjetiteljstvo ali i Marx i Engels. Ono „Božje kraljevstvo", ističe Papa, koje je ostvareno bez Boga – kraljevstvo dakle samoga čovjeka – osuđeno je na neuspjeh i postiže sasvim pogrešan cilj. Razum treba vjeru da bi u punini prispio samome sebi: razum i vjera trebaju jedno drugo da bi ostvarili svoju pravu narav i svoje poslanje.

U završnom dijelu enciklike Benedikt XVI. progovara o „sudu". Piše da „kod velikog dijela ljudi – možemo pretpostaviti – u najvećoj dubini njihove egzistencije ostaju odškrinuta posljednja vrata koja vode prema istini, prema ljubavi, prema Bogu". U konkretnim životnim odlukama, međutim, ona su uvijek zatvorena zasunom kompromisa sa zlom. Što se dakle događa kada se ti pojedinci pojave pred Sucem? Hoće li sav glib koji se taložio u njihovu srcu tijekom života iznenada postati nevažan?, pita se Papa. Iz Papina odgovora isijava kršćanska nada: „Susret s Kristom je presudni čin suda. Pred njegovim pogledom nestaje svaka laž. U susretu s njim… bivamo preobraženi i slobodni, postajemo to što stvarno jesmo". „U boli toga susreta, u kojem jasno vidimo sve ono nečisto i nezdravo u našem biću, sastoji se spasenje", piše Papa u svojoj drugoj enciklici.