BOŽIĆNE PORUKE

Detalji

Objavljeno Petak, 06 Siječanj 2012 07:29

PRIVLAČNOST BOŽIĆA 
Božićna poruka kardinala Josipa Bozanića

Milost vam i mir od Gospodina koji dolazi!

1. U zajedništvu vjere i Crkve srdačno vas sve pozdravljam.
I ovoga Božića naviještamo radosnu vijest o Isusovu rođenju. Božić blagdan pun miline i pjesme. Bog nas približava samoj ljepoti. Približava nas pravim vrijednostima humanizma, čovječnosti
Božićni je blagdan pun draži, ispunjen je milinom i pjesmom. Približava nas Bogu – samoj Ljepoti. Novom svježinom usmjeruje nas na vrjednote izvornoga humanizma, koje je danas potrebno ponovno otkriti i posvijestiti.
Božić je nadasve objava jednog Događaja. Isus se rodio u Betleheumu. Tad događaj nam govori da nas Bog ljubi, da je blizu nama, došao je da bude jedan od nas. I ona nas ne ostavlja. A to znači da čovjek ne može pobjeći od svoga stvoritelja. Ne može se sakriti pred njim.
Božić nam ne nudi neku priču, ne odvodi nas od života. On nas vraća istini i svijetu u kojemu živimo. Božić nas privlači jer nam govori jednu istinu. A ta istina je da je Bog sam došao k nama.
Božić privlači, jer govori istinom. Koliko god se čovjek u svojim traženjima i lutanjima priklanjao raznim odgovorima, duboko u sebi osjeća istinitost čežnje koja upućuje na Boga. Božji pojavak u obličju čovjeka sjaji nebeskim darom i preobražava povijest.
Proroc i su ga navijestili, da će donijeti svjetlo oslobođenje, darivanje i mir…
Isus dolazi kao dijete, dakle u malenosti, objavljuje jednostavnost i dobrotu.
Božić je jedan poziv i jedna ponuda. On nikoga ne prisiljava da ga prihvati. Ima mjesta za svakog čovjeka. Božić otvara prostor za Boga za nadnaravno.

Božić je otvaranje prostora Bogu
4. U vremenu došašća i u božićnome slavlju, jasno se odražavaju razlozi zašto je Božić privlačan. Božić je otvaranje prostora Bogu u kojemu se čuje govor obećanja i nade. Ponovno započeti od Boga – to je ključno pitanje, pitanje svih pitanja suvremenosti, na koje često upozorava papa Benedikt XVI.
Sveti Otac napominje da je mentalitet koji se odriče nadnaravnoga nesposoban razumjeti i očuvati vrijednost čovječnosti. Upravo taj mentalitet stvorio je krizu koju živimo, krizu koja je prvotno kriza značenja i vrijednosti, a koja se tek odražava u gospodarskoj i društvenoj krizi. Pitanje o Bogu nalazi se upisano u ljudska srca kao žudnja za istinom, srećom i slobodom. I tko u sebi ponovno probudi pitanje o Bogu otvara se nadi, zbog koje se vrijedi suočiti s tegobama sadašnjosti (usp. Govor sudionicima XXV. plenarne skupštine Papinskoga vijeća za laike, 25. studenoga 2011.).
Božić privlači istinom da Bog dolazi k čovjeku, da je po Isusu Kristu nebo otvoreno i da je zaživjela nada koju ne mogu uništiti ljudske stranputice i grijesi. Božić otkriva pravu vrijednost čovjeka i oživotvoruje obećanje ljudske besmrtnosti. Božić, dakle, privlači ljepotom dolaska, ali ta ljepota ovisi o stavu iščekivanja. Onaj tko ne čeka gorljivim srcem, dolazak mu može djelovati blijedo i nedorečeno. Kršćansko čekanje je sve dublje upoznavanje Onoga koga se čeka.
Za nas vjernike Kristov dolazak znači dublje upoznavanje istine svoje vjere i svjedočenje te istine drugima. Po tome se rađa onaj osjećaj radosne nestrpljivosti koja je vidljiva u životima svetaca: čas kao ushit prepoznavanja Boga, čas kao sjeta što ga nisu prije upoznali. To je onaj osjećaj koji je u liturgiju unio molitve i pjesme prožete zazivima što skorijega dolaska, odnosno produžio stav Blažene Djevice Marije kojim Bogu odgovara vlastitom predanošću izraženom riječima: "Neka mi bude", u kojima je sadržano žarko htijenje da se navještaj dogodi što prije.

Božić stvara zajedništvo
5. Božić privlači stvaranjem i življenjem zajedništva, a najljepša slika zajedništva nedvojbeno je obitelj prožeta Kristovom prisutnošću i njegovom snagom. Papa Benedikt XVI., koji nam je ove godine podario predivno iskustvo pastirske blizine svojim pohodom, u Zagrebu nam je poručio:
"Dobro obitelji je dobro i Crkve. Želio bih istaknuti ono što sam tvrdio prije: ‚Izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta se unutar veće obitelji Crkve, koja je podupire i nosi sa sobom. I obratno, Crkvu grade obitelji, male kućne crkve'. Molimo Gospodina da obitelji budu uvijek više male Crkve, a crkvene zajednice da budu više obitelj!" A obraćajući se poglavito pastirima, ustvrdio je: "Vaš svakodnevni rad odgajanja u vjeri novih naraštaja, kao i priprave na brak i praćenje obitelji, glavni je put obnove Crkve, kojim se također oživljava društveno tkivo zemlje".
Hrvatske katoličke obitelji Sveti Otac je pozvao na svjedočenje: "Uz riječ Crkve, veoma je važno i svjedočenje te zauzetost kršćanskih obitelji, vaše konkretno svjedočanstvo, posebno kao potvrda nepovredivosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodnoga skončanja, što je jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost obitelji utemeljene na braku i na potrebi zakonskih odredbi koje bi podupirale obitelji u zadaći rađanja i odgoja djece. Drage obitelji, budite hrabre! Ne popuštajte sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak! Pokažite svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu! Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu! Otvorenost životu znak je otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost, kao što poštivanje naravnoga zakona oslobađa osobu, a ne ubija je!" (Homilija u euharistijskome slavlju na hipodromu, 5. lipnja 2011).
Upravo ovogodišnji Papin pohod našoj domovini pokazao je istu snagu i vrijednost koja se nalazi u središtu proslave Božića. Kako je samo bilo dirljivo, poučno i nadahnjujuće živjeti dane toga zajedništva. Otkrili smo ponovno ono lice Crkve i Hrvatske koje raduje, s kojim se lako suočava sa svakom poteškoćom. Bog nam je u baštinu ostavio ta događanja, da ne bismo posumnjali u njegovu blizinu i u vrijednosti koje nam je povjerio. Vidjeli smo kako zajedništvo živi po nesebičnosti i odgovornosti za bližnje, što se tako lijepo očituje u obiteljima.

Mladi žele Boga u svojim životima
6. Draga braćo i sestre, u ovogodišnji se Božić skupljaju darovi spomena i nadanja. Papin pohod u lipnju usmjerio nam je pozornost ne samo na obitelji, nego na znak naših mladih. Oni su izrasli iz obiteljskoga ozračja i društvenih okolnosti, tijekom posljednjih dvadeset godina obilježenih snažnim gibanjima, od nametnutoga napada i strašnoga rata protiv hrvatske slobode do previranja s uznemirujućim predznacima iskrivljavanja prošlosti i nijekanja kršćanskih vrijednosti.
O Papinu pohodu hrvatska katolička mladež očitovala je da zna živjeti Kristov dolazak, da prepoznaje ljepotu Crkve i da nosi poruku nade. Od nas odraslih traže iskrene i istinite odgovore na pitanja i čežnje koje žive u njima. Naši će odgovori biti vjerodostojni i čvrsti, ako su povezani s ljubavlju i otajstvom Života. Obitelj najlakše otkriva te odlike, podudarne s privlačnošću Božića.
Danas nipošto nije lako odgajati djecu i mlade, ali ta je zadaća puno lakša ako dopustimo da se u odgoju odražava snaga Božjega utjelovljenja. Tada odgojni prostori nose otvorenost prema Bogu i drugima; postaju mjesta otkrivanja nutarnjega bogatstva, razgovora, slušanja, osjećaja vrijednosti i brige za druge.
Hrvatsko društvo snagom Kristova utjelovljenja može doživjeti preporod i obnovu, ako odgaja za kršćanske vrijednosti. Naraštaj hrvatskih djevojaka i mladića to očekuje te pokazuje da je spreman založiti se za to. Mladi su na Trgu bana Jelačića podigli oči prema Bogu koji je ostao s nama pod prilikom Kruha; zadržali su se u molitvenoj tišini, osluškujući Božji glas, a jednako smo tako i mi osjetili njihova srca koja žele Boga u svojim životima.

Bog nas je privukao u svoju ljubav u Isusu Kristu
7. Božić je otvoren prostor susreta, tako potreban čovjeku. Novost je to koja se ne može svesti samo na čovjeka i njegovu dobru volju. Taj je susret plod Duha. To je razlog privlačnosti Božića. U njemu ne progovara isključivo čovjek i nije najprije čovjek, nego Bog. Sve što čovjeka istinski privlači, što zadire do dna njegova bića ne pripada njemu. Ljubav u susretu s Bogom nije prolazan osjećaj, i nije samo osjećaj, nego način življenja u kojem je čovjek spreman trpjeti i to trpljenje ne shvatiti kao žrtvu, nego kao radost. Tu je srce Božića. Ako smo to spremni usvojiti, otkrit ćemo što se sve krije iza ukrašavanja, blagosti, pjesama, darivanja, nježnosti, susretljivosti . . .
Drage hrvatske obitelji, živite u zajedništvu vjere i ljubavi. Usudite se unijeti zajedničku molitvu u svoje domove. Tamo gdje se zajednički moli nestaju sukobi i svađe; nestaju nepravde i nasilja, nepoštenja i sebičnosti; srca se mijenjaju i jača sigurnost Božje prisutnosti koja u trpljenju ne vidi besmisao, nego Božje lice iz noći Rođenja i u svjetlu Uskrsnuća.
Draga braćo i sestre, sigurno ćete doživjeti radost, ako se okupite oko jaslica, molite jedni za druge, oprostite jedni drugima, očitujete blizinu, zahvalnost i ljubav te svoje buduće korake preporučite Bogu koji čeka samo to: da ga primite u svoje srce i u svoj dom.
Bog nas je privukao u svoju ljubav u Isusu Kristu i darovao nam zagovor nebeske Majke da bismo druge privlačili svojom ljubavlju.
Sretan vam Božić i neka iz te sreće izvire blagoslov za novu 2012. godinu!
U Zagrebu, o Božiću 2011. godine.

ODGAJATI MLADE ZA PRAVDU I MIR
 Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira 2012.
1. Početak nove godine, Božjega dara čovjeku, poziva me uputiti svima, s velikim povjerenjem i ljubavlju, usrdnu čestitku da vrijeme koje je pred nama bude konkretno označeno pravdom i mirom.
S kojim stavom bismo trebali gledati na novu godinu? U Psalmu 130 nalazimo prelijepu sliku. Psalmist kaže da vjernik čeka Gospodina "više no zoru straža noćna" (r. 6), čeka ga s čvrstom nadom, jer zna da će donijeti svjetlo, milosrđe, spasenje. To se očekivanje rađa iz iskustva Izabranog naroda, koji shvaća da ga Bog uči promatrati svijet u njegovoj istinitosti i da ne dopušta da ga svladaju nevolje. Pozivam vas gledati na 2012. godinu s tim stavom povjerenja. Istina je da se u godini koja se primiče svom kraju povećao osjećaj beznađa zbog krize koja zahvaća društvo, svijet rada i ekonomiju; korijeni te krize su prije svega kulturni i antropološki. Čini se malne da se neki tamni veo nadvio nad naše vrijeme i ne dopušta nam jasno vidjeti dnevno svjetlo.
Ipak, u toj tami čovjekovo srce ne prestaje čekati zoru o kojoj govori psalmist. To je očekivanje posebno snažno i vidljivo kod mladih i zato se u svojem razmišljanju okrećem njima promatrajući doprinos koji mogu i moraju dati društvu. Želim zato svoju poruku za 45. svjetski dan mira posvetiti temi odgoja: "Odgajati mlade za pravdu i mir", u uvjerenju da oni, svojom poletnošću i svojim idealizmom, mogu pružiti novu nadu svijetu.
Moja se poruka obraća također roditeljima, obiteljima, svim odgojnim i obrazovnim sastavnicama, kao i svima onima koji su odgovorni za razna područja religijskog, društvenog, političkog, ekonomskog, kulturnog života kao i za medije. Biti pozoran prema mladima i njihovim brigama, saslušati ih i cijeniti, nije samo nešto što je preporučljivo; to je primarna dužnost čitavog društva, ako se želi izgrađivati budućnost pravde i mira. Riječ je o tome da se mladima poruči da cijene pozitivnu vrijednost života te se tako u njima probudi želju da svoje živote utroše u služenju dobru. To je zadaća u kojoj moramo svi dati svoj osobni obol. Brige koju su mnogi mladi diljem svijeta izrazili u posljednje vrijeme pokazuju njihovu želju da sa čvrstom nadom gledaju u budućnost. U sadašnjem trenutku zaokupljaju ih mnoge brige i strahovi: žele steći naobrazbu koja će ih ozbiljnije pripremiti da se nose sa stvarnošću u kojoj žive; uviđaju koliko je teško zasnovati obitelj i pronaći stalno radno mjesto; pitaju se mogu li dati stvarni doprinos svijetu politike, kulture i ekonomije kako bi izgrađivali društvo koje će imati ljudskije i solidarnije lice. Važno je da se tim vrenjima i tome idealizmu posveti dužna pozornost na svim razinama društva. Crkva u mlade gleda s nadom, ima povjerenje u njih i potiče ih da traže istinu, da brane opće dobro, da budu otvoreni svijetu koji ih okružuje i da budu kadri vidjeti "nove događaje" (Iz 42, 9; 48, 6)!

Odgojitelji
2. Odgoj je najzanimljivija i ujedno najteža pustolovina u životu. Odgajati – izraz koji dolazi od latinskog educere – znači izvesti mlade iz njih samih i uvesti ih u stvarnost, prema punini koja pomaže osobi rasti. Taj se proces jača susretom dviju sloboda: slobode odrasle osobe i slobode mladog čovjeka. To iziskuje i odgovornost učenika, koji mora biti otvoren i dopustiti da ga se vodi u upoznavanju stvarnosti, i odgovornost odgojitelja, koji mora biti spreman darovati samog sebe. Zato su više no ikad potrebni istinski svjedoci, a ne puki razdjelitelji pravilâ i informacijâ, svjedoci koji će znati vidjeti dalje od drugih, jer imaju šire poglede na život. Svjedok je onaj koji prednjači u življenju puta kojeg predlaže.
Koja su to mjesta gdje sazrijeva pravi odgoj za mir i pravdu? To je nadasve obitelj, jer su roditelji prvi odgojitelji. Obitelj je izvorna stanica društva. "U obitelji se djeca uče ljudskim i kršćanskim vrijednostima koje omogućuju konstruktivan i miran suživot. U obiteljima se uče međugeneracijskoj solidarnosti, poštivanju pravila, opraštanju i prihvaćanju drugoga" (1). Ona je prva škola gdje odgajamo za pravdu i mir.
Živimo u svijetu u kojem su obitelji, kao i sam život, neprestano izložene prijetnji i, nerijetko, racjepkane. Radni uvjeti koji se često teško mogu uskladiti s obiteljskim zadaćama, brige za budućnost, ubrzani ritmovi života, česta seljenja da bi se osigurao pristojan život ili čak puko preživljavanje – sve to silno otežava mogućnost da se djeci zajamči jedno od najdragocjenijih dobara: prisutnost roditelja. Ta prisutnost omogućuje sve dublje zajedništvo i prenošenje iskustava i uvjerenjâ koja se stječu godina, a koja se samo zajedno provedenim vremenom mogu prenijeti na mlađe. Roditeljima želim da ne klonu duhom! Neka primjerom svoga života potiču djecu da svoju nadu stavljaju nadasve u Boga, koji je izvor istinske pravednosti i mira.
Želim također uputiti svoju riječ odgovornima za odgojno-obrazovne institucije: neka s velikim osjećajem odgovornosti budno paze da se dostojanstvo svake osobe uvijek poštuje i cijeni. Neka se pobrinu da svaki mladi čovjek otkrije vlastiti poziv i pomažu mladima da darovi koje im je Bog udijelio donesu svoj plod. Neka zajamče obiteljima da će njihovoj djeci uvijek biti osiguran odgoj koji se neće biti u opreci s njihovom savješću i vjerskim načelima.
Neka sve obrazovne sredine budu mjesta otvorenosti za nadnaravno i za druge, mjesto dijaloga, povezanosti i pažljivog slušanja, u kojem se mladi čovjek osjeća poštovanim zbog vlastitih sposobnosti i duhovnih bogatstava i gdje može naučiti cijeniti braću. Neka se ondje nauči iskusiti radost koju donosi svakodnevno činjenje djela ljubavi i suosjećajnost prema bližnjemu i djelatno sudjelovanje u izgrađivanju društva koje će biti humanije i u kojem će biti više bratstva.
Obraćam se zatim političarima od kojih tražim da konkretno pomažu obitelji i odgojne ustanove u izvršavanju njihovih odgojnih prava i dužnosti. Ne smije nikada uzmanjkati prikladne potpore majčinstvu i očinstvu. Neka se pobrinu da se nikome ne niječe pristup obrazovanju i neka obiteljima omoguće da mogu slobodno birati odgojno-obrazovne strukture koje su prikladnije za dobro njihove djece. Neka se političari zalažu za ponovno ujedinjavanje obitelji koje su razdvojene zbog priskrbljivanja sredstava potrebnih za život. Neka mladima pružaju pozitivnu sliku o politici, kao pravom služenju na dobro svih.
Moram, nadalje, pozvati svijet medija da dadne svoj doprinos odgoju. U današnjem društvu sredstva masovne komunikacije imaju jedinstvenu ulogu: ona ne samo da informiraju, već također oblikuju duh svojih korisnika te stoga mogu dati značajan doprinos odgoju i obrazovanju mladih. Važno je imati na umu kako između obrazovanja i komunikacije postoji tijesna veza: obrazovanje se naime ostvaruje uz pomoć komunikacije, koja utječe, na pozitivan ili negativan način, na oblikovanje osobe.
I mladi moraju imati hrabrosti da prije svega oni prvi žive ono što traže od onih koji su u njihovu okruženju. Na njima leži velika odgovornost: neka smognu hrabrosti da se svojom slobodom koriste dobro i savjesno. I oni sami su odgovorni za vlastiti odgoj i obrazovanje za pravdu i mir!

Odgajati za istinu i slobodu
3. Sveti se Augustin pitao: "Quid enim fortius desiderat anima quam veritatem? – Što čovjek snažnije želi od istine?" (2). Hoće li neko društvo imati humano lice velikim dijelom ovisi o tome pridonosi li obrazovanje očuvanju tog neuništivog zahtjeva. Obrazovanje je, naime, povezano s cjelovitim oblikovanjem osobe, uključujući i njezin moralni i duhovni vidik, i usredotočeno je na čovjekov krajnji cilj i dobro društva kojem pripada. Zato, da bi se čovjeka odgojilo za istinu treba prije svega znati tko je osoba, poznavati njezinu narav. Promatrajući stvarnost koja ga okružuje, psalmist ovako razmišlja: "Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?" (Ps 8, 4-5). To je temeljno pitanje koje si moramo postaviti: tko je čovjek? Čovjek je biće koje nosi u srcu žeđ za beskonačnim, žeđ za istinom – i to ne djelomičnom istinom, već onom koja je kadra rasvijetliti smisao života – zato što je stvoren na Božju sliku i priliku. Prepoznati sa zahvalnošću da je život neprocjenjivi dar vodi do otkrivanja dubokog i nepovredivog dostojanstva svake osobe. Zato je prvi korak u odgoju naučiti prepoznavati Stvoriteljevu sliku u čovjeku i, samim tim, gajiti duboko poštivanje prema svakom ljudskom biću i pomagati drugima da žive životom koji je u skladu s tim uzvišenim dostojanstvom. Ne smije se zaboraviti da se "autentični ljudski razvoj tiče cijele osobe u svim njezinim dimenzijama" (3), uključujući i transcendentnu, te da se ne smije žrtvovati osobu zbog postizanja nekog dobra, bilo ono ekonomsko ili društveno, individualno ili kolektivno.
Samo u odnosu s Bogom čovjek shvaća također značenje vlastite slobode. A pred odgojiteljima se postavlja zadaća oblikovati istinsku slobodu. To nije odsutnost ograničenja ili vladavina slobodne volje, nije apsolutizam onoga "ja". Čovjek koji vjeruje da je apsolutan, da ne ovisi ni o kome i ni o čemu, da može činiti što mu volja, na kraju protuslovi istini o vlastitom biću i gubi svoju slobodu. Čovjek je, međutim, biće odnosa, koji živi u jednom odnosu s drugima i, prije svega, s Bogom. Istinska sloboda se nikada ne može postići udaljavanjem od Boga.
Sloboda je dragocjena, ali ujedno i krhka vrijednost; može biti pogrešno shvaćena i zloupotrijebljena. "Osobito podmuklu prepreku odgojnoj zadaći danas predstavlja masovna prisutnost, u našem društvu i kulturi, onog relativizma koji, budući da ne priznaje ništa kao definitivno, ostavlja kao posljednje mjerilo vlastito 'ja' s njegovim htijenjima i pod krinkom slobode postaje za svakog tamnica, jer odvaja ljude jedne od drugih te na kraju svaki od njih biva zatvoren u vlastito 'ja'. U takvom relativističkom obzorju, stoga, pravi odgoj nije moguć: bez svjetla istine prije ili kasnije svaki je čovjek naime osuđen sumnjati u dobrotu samoga života i odnosa od kojih je satkan, u vrijednost svojega zauzimanja da nešto zajedno gradi s drugima" (4).
Da bi ostvario svoju slobodu, čovjek mora dakle nadići relativistički obzor i spoznati istinu o samom sebi i istinu o dobru i zlu. U dubini savjesti čovjek otkriva jedan zakon kojeg si nije on dao, već kojeg mora slušati i čiji glas ga poziva da ljubi i čini dobro i kloni se zla, da preuzme odgovornost za učinjeno dobro i počinjeno zlo (5). Zbog toga je ostvarivanje slobode prisno povezano s naravnim moralnim zakonom, koji ima univerzalni karakter, izraz je dostojanstva svake osobe, udara temelje njegovim temeljnim pravima i dužnostima i dakle, u konačnici, oblikuje temelje pravednog i miroljubivog suživota među osobama.
Ispravno korištenje slobode dakle ima središnju važnost u promicanju pravednosti i mira, koji zahtijevaju poštivanje prema samima sebi i prema drugima, uključujući i one čiji način shvaćanja i života umnogome odudara od našega. Iz toga stava izviru sastavnice bez kojih mir i pravednost ostaju prazne riječi bez sadržaja: uzajamno povjerenje, sposobnost uspostave konstruktivnog dijaloga, mogućnost opraštanja, koje bi uvijek htjeli primiti ali koje je teško drugome dati, uzajamna ljubav, suosjećanje prema najslabijima, kao i spremnost na žrtvu.

Odgajati za pravdu
4. U našem svijetu, u kojem je vrijednost osobe, njezina dostojanstva i njezinih prava, usprkos javno proklamiranim dobrim namjerama, ozbiljno ugrožena raširenom tendencijom isključivog pribjegavanja mjerilima korisnosti, zarade i posjedovanja, važno je ne odvajati pojam pravde od njeinzih transcendentnih korijenâ. Pravda, naime, nije jednostavno plod ljudskog dogovora, jer ono što je pravedno nije izvorno određeno pozitivnim zakonom, već dubokim identitetom ljudskog bića. Samo cjeloviti pogled na čovjeka omogućuje nam da ne podlegnemo poimanju pravde kao nekog ugovora i dogovora i da smjestimo također nju unutar obzora solidarnosti i ljubavi (6).
Ne smijemo zanemariti činjenicu da su određene struje suvremene kulture, koje se oslanjaju na ekonomska racionalistička i individualistička načelâ, istrgla pojam pravde iz njezinih transcendentnih korijena, odvojivši je od ljubavi i solidarnosti: "'Zemaljski grad' ne promiču samo odnosi pravâ i dužnostî, nego, još više i još preče, odnosi velikodušne besplatnosti, milosrđa i zajedništva. Sebedarna ljubav, čak i u ljudskim odnosima, uvijek očituje Božju ljubav, dajući teologalnu i spasenjsku vrijednost svakom zauzimanju oko pravednosti u svijetu" (7). "Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!" (Mt 5, 6). Nasitit će se jer su gladni i žedni ispravnih odnosa s Bogom, sa samima sobom, sa svojom braćom i sestrama i sa čitavim stvorenim svijetom.

Odgajati za mir
5. "Mir nije tek odsutnost rata i ne može se svesti na osiguranje ravnoteže među suprotstavljenim silama. Mir se na zemlji ne može postići bez zaštite osobnih dobara, bez slobodne komunikacije među ljudima, bez poštivanja dostojanstva osoba i naroda, bez postojano življenog bratstva" (8). Mir je plod pravde i učinak ljubavi. Mir je prije svega Božji dar. Mi kršćani vjerujemo da je Krist naš pravi mir: u njemu, u njegovom križu, Bog je pomirio sa sobom svijet i razorio razdvojnice koje su nas jedne od drugih dijelile (usp. Ef 2, 14-18); u njemu postoji samo jedna obitelj, pomirena u ljubavi.
Ali mir nije samo dar koji treba primiti, već je također zadatak kojeg treba ostvariti. Da bismo bili istinski mirotvorci, moramo se učiti suosjećanju, solidarnosti, suradnji, bratstvu, moramo biti aktivni u zajednici i budni u jačanju svijesti kod ljudi u svezi nacionalnih i međunarodnih pitanja i važnosti da se traže prikladni načini preraspodjele bogatstva, promicanja razvoja, suradnje u razvoju i rješavanju sukobâ. "Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!", kaže Isus u Govoru na gori (Mt 5, 9).
Mir za sve je plod pravde za sve i nitko ne može izbjeći tu bitnu zadaću promicanja pravde, prema vlastitim poljima djelovanja i odgovornostima. Pozivam poglavito mlade, koji uvijek snažno streme idealima, da imaju strpljenja i upornosti u traženju pravde i mira, da gaje osjećaj za ono što je pravedno i istinito, i onda kada to može uključivati žrtvu i značiti da moraju ići protiv struje.

Uzdići oči Bogu
6. Kada se nađemo pred teškim izazovom kročenja putom pravde i mira možemo biti u iskušenju da se, poput psalmiste, pitamo: "K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć?" (Ps 121, 1).
Svima, a poglavito mladima, želim snažno reći: "Svijet ne spašavaju ideologije, već samo okretanje Bogu živom, koji je naš stvoritelj, jamac naše slobode, jamac onoga što je doista dobro i istinito... okretati se bespridržajno Bogu koji je mjera onoga što je ispravno i istodobno je vječna ljubav. Što bi nas uopće i moglo spasiti ako ne ljubav?" (9) Ljubavi je mila istina, ona je snaga koja nas čini kadrima zalagati se za istinu, za pravdu, za mir, jer sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (usp. 1 Kor 13, 13)
Dragi mladi, vi ste dragocjeni dar za društvo. Ne dopustite da vas obuzme obeshrabrenost kada naiđete na teškoće i ne prepuštajte se lažnim rješenjima, koja se često predstavljaju kao najlakši put za svladavanje problemâ. Ne plašite se preuzeti obaveze, uhvatiti se u koštac s naporom i žrtvom, izabrati putove koji zahtijevaju vjernost i stalnost, poniznost i predanost. Živite s povjerenjem svoju mladost i one duboke želje sreće, istine, ljepote i prave ljubavi koje osjećate! Živite intenzivno to razdoblje žvota tako bogato i puno poleta. Budite svjesni da ste vi sami primjer i poticaj za odrasle, i to ćete biti što se više budete trudili pobijediti nepravde i korupciju, koliko više budete željeli bolju budućnost i zalagali se da je izgrađujete. Budite svjesni svojih mogućnosti i ne zatvarajte se nikada u sebe same, već znajte raditi za svjetliju budućnost za sve. Niste nikada sami. Crkva se uzda u vas, prati vas, bodri vas i želi vam ponuditi najdragocjenije što ima: mogućnost da uzdignete svoje oči Bogu, da susretnete Isusa Krista, onoga koji je pravda i mir.
Svima vama, muškarci žene iz čitavoga svijeta, kojima na srcu leži mir želim poručiti: mir nije neko dobro koje je već dostignuto, već je cilj kojem svi i svatko mora težiti. Gledajmo s većom nadom u budućnost, uzajamno se bodrimo na našem putu, radimo na tome da dadnemo našem svijetu lice koje je više ljudsko i bratsko i osjetimo se ujedinjenima u odgovornosti prema sadašnjim i budućim naraštajima, poglavito u njihovu odgajanju da budu miroljubivi i mirotvorci. Na temelju te svijesti upućujem vam ova razmišljanja i upućujem svoj poziv: ujedinimo svoje duhovne, moralne i materijalne snage, da bismo "odgajali mlade za pravdu i mir".
Iz Vatikana, 8. prosinca 2011.

Papa Benedikt XVI.

Bilješke:
(1) Benedikt XVI., Discorso agli Amministratori della Regione Lazio, del Comune e della Provincia di Roma (14. siječnja 2011.): L'Osservatore Romano, 15. 1. 2011., str. 7.
(2) Commento al Vangelo di S. Giovanni (Komentar na Evanđelje sv. Ivana), 26,5.
(3) Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 11: AAS 101 (2009), 648; usp. Pavao VI., Enc. Populorum progressio (26. ožujka 1967.), 14: AAS 59 (1967), 264.
(4) Benedikt XVI., Discorso in occasione dell'apertura del Convegno ecclesiale diocesano nella Basilica di san Giovanni in Laterano (6. lipnja 2005.): AAS 97 (2005), 816.
(5) Usp. II vatikanski koncil, Konst. Gaudium et spes, 16.
(6) Benedikt XVI., Discorso al Bundestag (Govor u Bundestagu) (Berlin, 22. rujna 2011.): L'Osservatore Romano, 24. rujna 2011., str. 6-7.
(7) Isti, Enc. Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 6: AAS 101 (2009), 644-645.
(8) Katekizam Katoličke Crkve, 2304.
(9) Benedikt XVI., Veglia con i Giovani (Bdjenje s mladima) (Köln, 20. 8. 2005.): AAS 97 (2005), 885-886.