KATEHEZA I NOVA EVANEGLIZACIJA

Detalji

Objavljeno Petak, 02 Prosinac 2011 12:43

Pohod Pape jednoj zemlji prvorazredni je događaj za sve, ponajprije za vjernike. Nadati se da su i posjet Benedikta XVI. vjernici doživjeli ne samo kao iznimnu crkvenu manifestaciju na najvišoj razini, već i kao zadaću koji se iščitava iz Papinih poruka na više razina. Bila bi velika šteta ako se njegove riječi ne bi naknadno prečitavale. A sudeći po činjenici da dobar dio vjernika ne prati nijedne vjerske novine, pa ni najvažniji tjednik Glas Koncila, lako bi se moglo dogoditi da Papine riječi brzo prijeđu u zaborav kao što se to dobrim dijelom dogodilo i s riječima posebno nam dragog Ivana Pavla VI, sada i blaženika.

A današnji Papa još ranije dao nam je jednu specijalnu zadaću, po svemu sudeći presudnu za usmjerenje djelovanja Crkve u ovome vremenu. Naime, kao onaj koji najbolje poznaje današnju situaciju, izazove i znakove vremena, još 21. rujna 2010. obznanio je pismom »Svagdje i uvijek« da Crkva u obvezi naviještanja evanđelja Isusa Krista konačno mora poduzeti neke izvanredne korake na crti »nove evangelizacije«. Pismo je relativno kratko i držim da bi, kako preko ovih i drugih vjerskih glasila, u cijelosti trebalo biti objavljeno, a ne samo prepričano. Štoviše, očekivalo bi se od župnika da nađu načina da ga vjernicima dostave preko župnih listova i drugih župnih obavijesnih kanala. Krajnje je, naime, vrijeme da se uvjerimo da vjernici imaju pravo na izravnu informaciju, posebno kada se radi o važnim odlukama crkvenoga učiteljstva. Na taj će se način osjetiti i izravnije pozvanima da se založe kako bi se, barem dijelom, ostvarilo ono što Papa govori. Nema sumnje da se i župna kateheza nakon ovoga Papina pisma mora mijenjati, odnosno poprimati više evangelizacijski karakter.

Zabrinjavajuća pojava otpadništva

Uspostavljajući posebno Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, Papa podsjeća cijelu Crkvu na »duhovski zadatak« naviještanja divnih Božjih djela, ispunjenih u Isusu Kristu. Ta zadaća je tim hitnija jer se susrećemo s »fenomenom otpadništva«, čak i vjernika u zemljama velike kršćanske tradicije. Svijet se stubokom promijenio uslijed velikih društvenih promjena, koje se nužno odražavaju i na odnos čovjeka i Boga. Pojava zabrinjavajućega gubitka »osjećaja za sveto« potkopava same temelje vjere u Boga i objavu Isusa Krista kao jedinoga Spasitelja. Time se gubi »ključ razumijevanja« života i temeljnih ljudskih pitanja, počevši od obitelji.

I na našim stranama primjećujemo da život »kao da Boga nema« postaje nešto sasvim »normalno«. Štoviše, nastaje situacija da je lakše i suvremenije proglasiti se agnostikom nego vjernikom. Nevjera se sama po sebi razumije, dok vjera treba neku vrstu društvenog priznanja koje nije po sebi razumljivo. Sve to pogoduje izrazitom osipanju vjernika i s naših nedjeljnih misa. Vjerska ravnodušnost raste jednako i u gradovima i u selima.

Stoga Papa upozorava na zabrinjavajuću činjenicu da mnogi ljudi imaju »neku vjeru«, ali jedva poznaju njezine osnove. Vjera izražena u tradicionalnim i ritualnim oblicima sve više slabi u sukobu sa složenim procesima sekularizacije i širenja sektâ.

Nužnost novih misionarskih iskoraka

U novonastaloj situaciji Papa ističe nužnost značajnijih pothvata najprije u odnosu na one koji su kršteni ali koji imaju potrebu za upoznavanjem Krista »u drugačijem svjetlu nego što su to bili poučavani u djetinjstvu«. Pretpostavljam da se svi uvjeravamo da je to prvi problem. Radi se o masi odraslih, posebice roditelja, koji nemaju što prenijeti djeci, a kad prenose to je često »daleko« od evanđeoskoga Krista. Prema njima i brojnim distanciranim kršćanima, gotovo nevjernicima, treba se ponašati s najvećom odgovornošću i tražiti »odgovarajući jezik« kako bi se Božja objava prenijela na što prihvatljiviji način. Tu Papa upućuje na nužnost »novosti« evangelizacije, koju je još osamdesetih godina istaknuo Ivan Pavao II. Evangelizacija mora biti nova po naglascima u sadržajima, nova po metodi odnosno izričajima i nova po misionarskom žaru. Cilj svega bit će osiguranje produbljivanja »čiste i čvrste vjere«, kako bi razne tradicije vjere dobile snagu za istinsko oslobođenje, vodeći računa o činjenici da mnogi suvremenici pokazuju »odbojnost prema mnogim dosadašnjim vidovima kršćanske poruke«.

Evangelizacijska kateheza

To Papino pismo treba najozbiljnije uzeti upravo u održavanju kateheze, koja je pozvana stimulirati izvorni susret Boga i čovjeka u Isusu Kristu, a to znači radosnom vijesti pomoći istinskom obraćenju. Naime, kako je već rekao u enciklici »Deus caritas est«, »biti kršćanin nije rezultat etičkog izbora ili uzvišene ideje, nego susret s događajem, osobom, koja daje našemu životu novi izbor i odlučujući smjer » (br. 1). Radi se o tome kako prihvatiti dar što nam ga Bog daje i živjeti od njega.

Otud potreba pomaka od kateheze »naukovanja« do kateheze koja vodi prema susretu sa živim Bogom. A to se najistinskije može ostvariti u kršćanskoj zajednici. Stoga je presudno pitanje kako će se prema tome postaviti ne samo župnici već i svi njegovi prvi suradnici i ostali vjernici. Štoviše, nije svejedno kako će pojedine biskupije uzeti to Pismo kao polazište za svoje pastoralne programe u novoj »pastoralnoj godini«. Držim da bi na temelju Pisma trebalo načiniti pastoralni plan i program koji bi vodio računa o zahtjevima nove evangelizacije. To se na poseban način može ostvariti unutar kateheze odraslih. Očito je da će i pojedini svećenici morati doživjeti neke zaokrete u svojim teološkim promišljanjima i nekim »posebnim duhovnostima«, ne opredjeljujući se uglavnom za neke njima »drage pobožnosti« koje ponekad ne vode računa o sadržajima i jeziku »nove evangelizacije«. Portal Glas Koncila.
Milan Šimunović