Alternative flash content

Requirements

Aktualne teme

Uskrsna poruka zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića

Čovjek koji ima čisto srce potaknut je poći prema Uskrslomu

Uskrsna poruka zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića

Draga braćo i sestre!

1. Čovjekovo čišćenje, čistoća pred Bogom i ljudima jedan je od čestih ciljeva religijskih putova. Pokušaji da se dođe do čistoće, oslobađanja od svega što opterećuje čovjeka, danas su sve prisutniji i u drugim područjima življenja koja nisu izravno povezana s religijom. Ta su nastojanja odgovor na čežnju i potrebu koja je upisana u ljudsku narav. To vodi u traženje i primjenu raznih tehnika i „obreda" kojima se čovjek pokušava osloboditi tereta krivnje, očistiti posljedice pogrješnih životnih djela, odabira i odluka.

U Svetom pismu, posebno u Starom zavjetu, kao jednu od nosivih tema, susrećemo upravo nastojanje da čovjek postigne čistoću i da ostane čist, čemu služi obdržavanje odredaba o raznim izvanjskim pranjima, ali i prinošenje žrtava kojima se čuva savez s Bogom i obnavlja oslobađanje od grijeha. Svi ti pokušaji pokazuju da samo ljudsko nastojanje nije dovoljno. Oni otkrivaju ponajprije potrebu Božjega milosrđa i odnosa s Bogom. Budući da čovjek svoju čistoću nagrđuje grijehom, prekidanjem odnosa s Bogom, idolopoklonstvom, raznim surogatima kojima narušava savez s Gospodinom i sa zakonom koji je Stvoritelj upisao u ljudsku narav, čovjek sam ne može postići čistoću srca i savjesti. Čovjek ne može sam sebi oprostiti grijehe, niti to može učiniti neki drugi čovjek, nego samo Bog. Samo Bog uskrisuje mrtve, vraća od smrti u život.

Kristovo vazmeno otajstvo očituje ključnu povezanost s Bogom svakoga čovjeka. Razmatrajući Sveto trodnevlje muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, jasno se uočava da je u svakom od slavlja tih vazmenih dana prisutan navještaj i ostvarenje pročišćenja pojedinih vjernika i Crkve kao zajednice. Taj put je moguće pratiti od pranja nogu preko čišćenja pogleda do čistoće srca i savjesti.

2. Na Veliki četvrtak u misi večere Gospodnje naviješta se Evanđelje o pranju nogu (usp. Iv 13, 1-15). U središtu slavlja ustanove euharistije koja je u srcu otajstva Crkve nalazi se ta dojmljiva gesta i poziv na ljubav. Iz Božje snage ljubavi koja grli cijeli svijet rađa se Crkva. Ta je ljubav sasvim konkretna, očitovana u tada uobičajenoj gesti brižnosti i poštovanja, u gesti pranja nogu u prisnosti obiteljskoga doma i prijateljstva. No, ta je gesta podrazumijevala odnose u koje se nije uklapao Isusov pristup, zbog čega se apostol Petar pobunio, ne dopuštajući da mu Isus pere noge. No, Petar – premda i ne razumije – popušta, jer se boji da bi mogao ostati bez zajedništva s Isusom i dioništva u njegovu božanstvu. To je čistoća za kojom čovjek istinski teži.

Isus pere noge budući da su one čuvarice spomena puta kojim se kroz život prolazi. Noge nose tragove padova i prašine, udaraca, boli i umora. Isus pročišćuje povijest svojih učenika, preuzima njihove životne putove i preobražava ih. Skloni smo kao ljudi gledati svoj hod, zaustaviti se i biti usredotočeni na prijeđeni put, spuštajući pogled na tragove koji raduju, ali i plaše. Isus pak želi da podignemo pogled, da njemu prepustimo brigu za umorne noge i da se radujemo čistoći pogleda koji proizlazi iz čistoga srca. Ako gledamo ljudske putove, ako se zaustavimo na svojoj tjelesnosti i prolaznosti, izgubit ćemo pogled na cilj i zatvoriti se u nerazumijevanje Božjega plana i vječnosti.

 

No, Isus pere noge, da bismo snagom toga primjera i mi jednako činili. Preduvjet za tu čistoću naš je pristanak, naša odluka da dopustimo Isusu da nas očisti svojom ljubavlju, da bismo živjeli kršćanski darujući se braći i sestrama. U više je navrata Učitelj na to upozoravao, što će potvrditi nakon pranja nogu govoreći: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas" (Iv 13, 34). Ostavljajući nam svoju molitvu, naučio nas je moliti: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim."

3. Otajstvo Velikoga četvrtka dobiva novo značenje u Kristovoj žrtvi na križu na Veliki petak. Tu postoji znak kojim je izvršena vojnička provjera smrti, kada je jedan od vojnika kopljem probo Isusov bok, iz kojega je potekla krv i voda. Sveto pismo povezalo je navještaj iz davnine da će gledati onoga koga su proboli (usp. Iv 19, 37) i Isusa uzdignuta na križu. Isus na križu vidljiv je svakomu čovjeku, jer ne postoji nitko tko nije osjetio kušnju trpljenja i neku životnu razapetost.

Veliki petak pokazuje da vazmeno otajstvo pročišćuje pogled, tako da budemo sposobni u boli, u poniženju, u čovjekovoj odbačenosti i unakaženosti prepoznati Božje lice, kao ispunjenje proroštva: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut" (Iz 53, 3). Pročišćen pogled u svakom čovjeku vidi Gospodina i ne sažalijeva samoga sebe u patnjama, jer mu Kristov križ daje smisao. Isus je s križa predao duh spustivši glavu prema zemlji koja je natopljena njegovom krvlju.

Pročišćen pogled vidi i Crkvu u grijesima njezinih sinova i kćeri, u napuštanju Raspetoga i u našim ranama koje nas razdiru. Pročišćen pogled vidi novi izvor. Zar ne vidimo koliku nam je ljubav Bog darovao: u daru slobode, u daru zemlje, u pobjedama koje su se činile nemogućima, u znakovima prisutnosti koje samo pogled zamagljen grijehom ne prepoznaje. Pročišćen pogled vidi dalje od muke, dalje od zastora koji je od razdvojnice postao poveznicom, dajući pristup prema novomu obzoru koji je otvoren u obnovljenim srcima ljudi.

4. Kristove učenike iz tame izvode na svjetlo oprane noge i pročišćen pogled u vazmenoj noći koja je rasvijetljena svjetlom uskrsnuća. Susrećemo pročišćeno srce koje povezuje živu želju, odnosno čežnju, ljubav i vječnost; pročišćeno srce koje odjekuje riječima vazmenoga hvalospjeva: „Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima."

O tome govori i čitanje iz Knjige proroka Ezekiela: „Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća" (Ez 36, 25), a u pripadajućem psalmu vapimo: „Čisto srce stvori mi, Bože" (Ps 51, 12).

Čovjek koji ima čisto srce potaknut je poći prema Uskrslomu, krstiti se u Krista, u njegovu smrt, da bi s njime uskrsnuo na novi život, kako bi Krista upoznao, naviještao i svjedočio za njega. Krštenje u Krista ne zaustavlja se na skidanju prljavštine s tijela, nego se u Njemu, u Sinu, postaje djecom Božjom. To je otajstvena posveta duše. Od starine se u Crkvi pranje nogu povezivalo s krštenjem, odnosno s „prosvjetljenjem" očiju, uma i srca, što je dalo smisao i staromu nazivu za krštenike – prosvijetljeni. Osim toga, krštenje, kao smrt staroga čovjeka i preporod na novi život, preporod je za sudjelovanje u euharistiji. Isus pere noge svojim učenicima, da bi bili spremni blagovati hranu besmrtnosti – euharistiju, što je u središtu svetkovine Uskrsnuća Gospodinova.

 

5. Braćo i sestre, razmatrajući navještaj o uskrsnuću, susrećemo jasno istaknute tri pročišćene stvarnosti: noge koje na uskrsno jutro korake žena i trk apostola upućuju prema grobu; oči koje zamućene suzama zbog trpljenja odmah ne spoznaju, nego ih pročišćuje snaga vjere da pred praznim grobom vide ispunjenje čežnje za životom te, konačno, srce koje pročišćeno ljubavlju postaje gorljivo i velikodušno.

Istaknuli smo Petra na posljednjoj večeri, a njegova je prisutnost posebna ne samo kod pranja nogu, nego i u pranju očiju suzama, kada spoznaje da je zatajio Isusa. Njegovo je srce bilo čišćeno dok je slutio da smrt Učitelja nije završetak, ali je pred znakovima života ostao zbunjen. Taj put pročišćenja zaključen je Isusovim pitanjem nakon uskrsnuća: „Petre, ljubiš li me?" (usp. Iv 21, 15).

Na putu obraćenja čežnja i slutnja za istinom i promjenom životnoga puta jest ispovijed koja povezuje riječi i djela, koja prepoznaje kušnju i ne dopušta ustrajati u zlu, koja ne guši savjest, nego je usklađuje s ljubavlju i obasjava svjetlom vječnosti.

6. Dragi vjernici, taj put čišćenja je dragocjen. To je put obnavljanja i preporoda, tako potreban svakomu vjerniku, Crkvi kao zajednici, ali i našemu hrvatskomu društvu. Potrebno nam je čišćenje puta kojim se išlo u prošlosti zanemarujući istinu; čišćenje pogleda koji je prikovan uz sebičnost; čišćenje srca koje je okamenjeno prihvaćanjem zatvorenosti u prolazno, srca koje je postalo sporo za potrebe bližnjih, srca koje je ostarjelo jer ne prihvaća vječnost.

Osjećamo da se u toj nepročišćenosti lako izgubi osjetljivost savjesti i upada u nesnalaženje i nerazumijevanje te na kraju više ništa nije ni sveto ni mjerodavno, stavljajući u opasnost smisao onoga što se govori i čini, onoga što se promiče kao vrijednost, a bez temelja koji nadilazi sebične razloge. Isusova osuda pokazuje da se za svako zlo može naći opravdanje, da ga se može uobličiti u rječnik koji će djelovati privlačno, da se za njega mogu naći neočekivani suradnici. Taj put ima jasne plodove u stvaranju zbunjenosti koja prerasta u obeshrabrenost, a obeshrabrenost u strah. Izvor svega jest sebičnost, nepoštivanje Božjega glasa u sebi i pomanjkanje hrabrosti.

No, svetkovina Uskrsa pokazuje put preporoda u obraćenju, smisao rađanja i umiranja, smisao trpljenja i žrtve. Sve počinje od prihvaćanja Isusova poziva i dopuštanja da nas on svojom ljubavlju oblikuje u duhu služenja Bogu i bližnjima. On je prošao putom muke da se ničega ne bojimo. Pročistio je tamu svijeta, da bismo jasnije vidjeli. Darovao nam Duha koji progovara u našoj savjesti.

Znakovito je da je papa Benedikt XVI. za svoga pohoda Hrvatskoj u obraćanju predstavnicima civilnoga društva u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu izabrao temu savjest. „Kvaliteta društvenog i građanskog života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tom kritičkom čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje." Potom je Papa nastavio: „Ako se (…) savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost" (4. lipnja 2011. godine).

 

Molim snagu i radost Duha Svetoga za sve nas koji smo kršteni, to jest Kristovi, da pročišćeni ljubavlju obnavljamo Crkvu i društvo te jedni drugima pomognemo biti čvrsti u vjeri, postojani u nadi i učinkoviti u ljubavi. Na sve, a osobito na obitelji, zazivam zagovor Prečiste Djevice Marije i svjedoka čiste savjesti, blaženoga Alojzija Stepinca.

 

Blagoslovljen i sretan Uskrs!

vaš nadbiskup, kardinal Josip Bozanić

 

U Zagrebu, na Cvjetnicu, 25. ožujka 2018. godine.

Izvor: IKA 28.03.2018.

PORUKA PAPE A FRANJE ZA KORIZMU 2018.

Draga braćo i sestre,

Pasha Gospodinova ponovno nam je pred vratima! U našoj pripravi za Uskrs Božja nam Providnost svake godine daje Korizmu, "sakramentski znak našega obraćenja"[1], koja poziva i omogućuje povratak Gospodinu svim srcem i čitavim životom.

I ove godine ovom porukom želim pomoći čitavoj Crkvi da doživi u radosti i istini ovo milosno vrijeme. Kao nadahnuće za to poslužile su mi Isusove riječi iz Matejeva Evanđelja: "Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih" (24, 12).

Ova se rečenica nalazi u Isusovu govoru o posljednjim vremenima i izgovorena je u Jeruzalemu, na Maslinskoj gori, na istom onom mjestu na kojem će započeti Gospodinova muka. Odgovarajući na pitanje učenikâ, Isus najavljuje velike nevolje i opisuje situaciju u kojoj bi se mogla naći sama zajednica vjernika: usred velikih nevolja, neki će lažni proroci mnoge zavesti na krivi put a ljubav, koja je središte čitavog Evanđelja, ohladnjet će u srcima mnogih.

Lažni proroci

Poslušajmo ovaj ulomak i zapitajmo se u kojim se oblicima mogu pojaviti ti lažni proroci?

Oni su nalik "šaptačima zmija", odnosno služe se ljudskim emocijama da porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije. Kolika su Božja djeca podlegla zavodljivosti kratkotrajnih užitaka, koje su zamijenili s istinskom srećom! Koliki muškarci i žene žive kao opčinjeni opsjenom novca, koji ih zapravo čini robovima profita i sitnih interesa. Koliki samo prolaze kroz život misleći da su sami sebi dostatni i na kraju postaju plijenom samoće!

Drugi lažni proroci su oni "šarlatani" koji nude jednostavna i brza rješenja na patnje, koja se ubrzo pokažu potpuno nedjelotvornima. Kolikim se mladim ljudima nudi lažni lijek droge, "jednokratnih" odnosâ, lake ali nepoštene zarade! Koliki su, nadalje, uhvaćeni u zamku potpuno virtualnog života, u kojem se odnosi čine jednostavnijima i iskrenijima da bi se kasnije pokazali besmislenima u svoj svojoj dramatičnosti! Ti prevaranti, koji nude bezvrijedne stvari, oduzimaju ljudima ono najvrjednije: dostojanstvo, slobodu i sposobnost za ljubav. U svojoj obmani igraju na kartu naše ispraznosti i taštine zbog čega se volimo razmetati i šepiriti poput paunova a zapravo ispadamo beskrajno smiješni pred drugima. To nas ne smije nimalo čuditi. Zloduh, koji "je lažac i otac laži" (Iv 8, 44), oduvijek prikazuje zlo kao dobro i lažno kao istinito, da bi zbunio čovjekovo srce. Svaki je od nas, stoga, pozvan razabrati u vlastitome srcu i preispitati se je li podlegao lažima i obmanama tih lažnih proroka. Moramo naučiti ne zaustavljati se na neposrednoj, površnoj razini, već prepoznati ono što ostavlja u nama dobar i trajni trag, jer je od Boga i doista je za naše dobro.

Hladno srce

U svome opisu pakla Dante Alighieri zamišlja đavla kako sjedi na ledenom prijestolju[2]; on stanuje u ledu ugušene ljubavi. Zapitajmo se dakle: kako se u nama hladi ljubav? Koji su znaci koji nam pokazuju da se u nama ljubav počinje gasiti?

Ljubav, više od svega drugog, gasi pohlepa za novcem, taj "korijen svih zala" (1 Tim 6, 10); ubrzo nakon toga slijedi odbacivanje Boga i traženja utjehe i mira u njemu; draža nam je naša samoća no utjeha koju se nalazi u njegovoj Riječi i sakramentima[3]. Sve to prerasta u nasilje koje se okreće protiv onih koje se smatra prijetnjom našim "sigurnostima": nerođeno dijete, bolesna starija osoba, privremeni gost, stranac, ali također bližnji koji ne odgovara našim očekivanjima.

I stvoreni je svijet tihi svjedok tog hlađenja ljubavi. Zemlja je otrovana otpadom bačenim zbog nemara ili stjecanja koristi; mora, koja su također onečišćena, postala su groblja bezbrojnih brodolomaca žrtava prisilnih migracija; nebom, koje u Božjem naumu kazuje njegovu slavu, jure strojevi koji dažde oruđima smrti.

Ljubav se hladi i u našim zajednicama: u apostolskoj pobudnici „Evangelii gaudium“ pokušao sam opisati najočitije znakove toga pomanjkanja ljubavi. To su: sebičnost i duhovna lijenost, besplodni pesimizam, napast izoliranja i stalnih ratova među nama, svjetovni duh koji dovodi do bavljenja samo onim izvanjskim uslijed čega opada naš misionarski žar[4].

Što nam je činiti?

Ako vidimo duboko u sebi i oko nas upravo opisane znakove, Crkva, naša majka i učiteljica, zajedno s često gorkim lijekom istine nudi nam u ovom korizmenom vremenu slatki lijek molitve, milostinje i posta.

Posvećujući više vremena molitvi, omogućujemo svome srcu da otkrije tajne laži kojima obmanjujemo sami sebe[5] kako bismo konačno pronašli utjehu u Bogu. On je naš Otac i želi da živimo.

Milostinja nas oslobađa od pohlepe i pomaže nam otkriti u našim bližnjima braću i sestre. To što posjedujem nije samo moje. Kako bih želio da se milostinja za svakog od nas pretvori u pravi način života! Kako bih želio da, kao kršćani, slijedimo primjer apostolâ i vidimo u mogućnosti dijeljenja s drugima svojih dobara opipljivo svjedočanstvo zajedništva koje živimo u Crkvi. Zato ponavljam poticaj svetoga Pavla koji upućuje poziv Korinćanima za prikupljanje milostinje za jeruzalemsku zajednicu kao nešto što je njima na korist (usp. 2 Kor 8, 10). To osobito priliči činiti u Korizmi, tijekom koje mnoga tijela organiziraju prikupljanje priloga za pomoć Crkvama i narodima u potrebi. Kako bih htio da i u našim svakodnevnim susretima s braćom koja od nas traže pomoć vidimo zov same Božje providnosti: svaka je milostinja prilika za sudjelovanje u Božjoj providnosti prema njegovoj djeci. I ako se On služi sa mnom da pomogne nekom bratu, kako se neće sutra pobrinuti za moje potrebe? Jer on se ne da nadmašiti u darežljivosti[6].

Post, na kraju, slabi u nama sklonost nasilju, razoružava nas i predstavlja važnu prigodu za rast. S jedne strane nam omogućuje iskusiti ono što proživljavaju oni kojima nedostaje i ono najnužnije i svakodnevno gladuju; s druge pak to je izraz stanja našeg duha koji je gladan dobrote i žedan Božjeg života. Post nas budi, čini nas pozornijima prema Bogu i bližnjemu i ponovno oživljava u nama želju da slušamo Boga koji je jedini kadar utažiti našu glad.

Želio bih također da moj glas odjekne izvan granica Katoličke Crkve i dopre do svih vas, muškaraca i žena dobre volje, koji ste otvoreni Božjem glasu. Ako ste poput nas ožalošćeni zbog širenja bezakonja u svijetu, ako vas brine led koji paralizira srca i djela, ako vidite da u nama slabi osjećaj pripadnosti jednoj ljudskoj obitelji, pridružite nam se da zajedno uzdignemo molitvu Bogu, da zajedno postimo i da zajedno s nama darujete koliko možete braći i sestrama u potrebi!

Uskrsni oganj

Pozivam prije svega članove Crkve da gorljivo prionu korizmenom hodu, poduprti milostinjom, postom i molitvom. Ako se katkad čini da se ljubav gasi u mnogim srcima, znajmo da se to nikada ne događa u Božjem srcu. On nam neprestano daje prigode da počnemo iznova ljubiti.

Jedna takva zgodna prigoda bit će i ove godine inicijativa "24 sata za Gospodina", koja poziva čitavu crkvenu zajednicu slaviti sakrament pomirenja u sklopu euharistijskog klanjanja. Ove, 2018. godine, održat će se u petak 9. i subotu 10. ožujka, nadahnjujući se na riječima Psalma 130, 4: "U tebe je praštanje". U svakoj biskupiji bar jedna crkva će ostati otvorena dvadeset i četiri sata bez prestanka, pružajući vjernicima priliku i za euharistijsko klanjanje i za sakramentalnu ispovijed.

U vazmenoj noći još ćemo jednom proslaviti dirljivi obred paljenja uskrsne svijeće. Preuzeto s "novoga ognja" to će svjetlo malo po malo rastjerivati tamu i prosvjetljivati vjerničku zajednicu okupljenu na bogoslužju: "Svjetlo slavno uskrsnulog Krista raspršilo tmine pameti i srca"[7] kako bismo svi uzmogli ponovno doživjeti iskustvo učenikâ iz Emausa. Slušajući Gospodinovu riječ i blagujući euharistijski Kruh naše će srce sve više gorjeti u vjeri, nadi i ljubavi.

Od srca vas blagoslivljam i molim za vas. Ne zaboravite moliti za mene.

 

Iz Vatikana, 1. studenog 2017.

Svetkovina Svih svetih

 

_______________________________

[1] Rimski misal, Prva korizmena nedjelja, Zborna.

[2] Pakao XXXIV, 28-29.

[3] "Zanimljivo je da se mnogo puta bojimo utjeha i da nas se tješi. Štoviše, osjećamo se sigurnijima u žalosti i očaju. Znate li zašto? Zato što se u žalosti osjećamo malne protagonistima. Nasuprot tome, u utjesi je Duh Sveti protagonist!" (Angelus, 7. prosinca 2014.).

[4] Brr. 76-109.

[5] Usp. BENEDIKT XVI., Enc. Spe salvi, 33.

[6] Usp. PIO XII., Enc. Fidei donum, III.

[7] Rimski misal, Vazmeno bdjenje, Služba svjetla.

 

Izvor: IKA 6.2.2018.

arhiva_aktualne_teme

Sveta misa
radnim danom u 6,30 sati
nedjeljom i blagdanom u 9 i 17 sati

Euharistijsko klanjanje
svaki dan od 7 do 17 sati

Molitva svete krunice i blagoslov
svaki dan u 16,30 sati

Plan adoracije i nakane
Liturgijski kalendar

Copyright © 2018 Corpus Domini. Sva prava zadržana.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).