Alternative flash content

Requirements

Aktualne teme

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

Božja riječ je dar. Drugi su dar

Draga braćo i sestre,

korizma je novi početak, put koji vodi ka sigurnom cilju: Uskrsu, Kristovoj pobjedi nad smrću. To nas vrijeme uvijek snažno poziva na obraćenje. Kršćanin je pozvan vratiti se Bogu "svim srcem" (Jl 2, 12), ne zadovoljavati se osrednjošću već rasti u prijateljstvu s Gospodinom. Isus je vjerni prijatelj koji nas nikada ne napušta, jer i kada smo u grijehu on strpljivo čeka da mu se vratimo i tim strpljivim čekanjem pokazuje svoju spremnost na opraštanje (usp. Homilija na misi, 8. siječnja 2016.).

Korizma je pogodno vrijeme za jačanje duhovnog života sredstvima posvećenja koje nam Crkva pruža: postom, molitvom i milostinjom. U korijenu svega toga je Božja riječ, koju smo u ovom vremenu pozvani slušati i nad njom revnije meditirati. Želim se ovdje na poseban način zadržati na prispodobi o bogatašu i siromašnom Lazaru (usp. Lk 16, 19-31). Neka nam bude nadahnuće taj tako značajan tekst, koji nam pomaže razumjeti što nam je potrebno da bismo postigli pravu sreću i vječni život.

1. Druga osoba je dar

Na početku prispodobe predstavljena su dva glavna lika s time što je siromah detaljnije opisan: on se nalazi u očajnom stanju, nema čak snage ni ustati, leži pred bogataševim vratima i hrani se mrvama koje padaju s njegova stola, cijelo tijelo mu je posuto ranama koje psi dolaze lizati (usp. rr. 20-21). Mračna je to slika; prikazuje ponižena čovjeka koji je zapao u veliku bijedu.

Dodatnu crtu dramatičnosti toj slici daje siromahovo ime: zove se Lazar, ime bremenito obećanjem, koje doslovno znači "Bog pomaže". Stoga taj lik nije anoniman, njegove su osobine jasno opisane i predstavljen je kao pojedinac s vlastitom osobnom poviješću. Dok je za bogataša praktički nevidljiv, za nas je netko koga dobro poznajemo. Postaje jedno lice i, kao takav, dar, neprocjenjivo bogatstvo, biće koje je Bog htio, koje voli i kojeg se spominje, premda je konkretno stanje u kojem se nalazi stanje odbačenog čovjeka (usp. Homilija na misi, 8. siječnja 2016.).

Lazar nas uči da je druga osoba dar. Ispravan odnos s osobama sastoji se u tome da prepoznamo sa zahvalnošću njihovu vrijednost. I siromah na bogataševim vratima nije neugodna smetnja, već poziv na obraćenje i promjenu života. Ta nas prispodoba ponajprije poziva da otvorimo vrata svoga srca drugome, jer svaka osoba je dar, bilo da je to naš susjed ili pak nepoznati siromah. Korizma je pogodno vrijeme da otvorimo vrata svakoj osobi u potrebi i prepoznamo u njemu ili njoj Kristovo lice. Svaki od nas susreće takve ljude u svom svakodnevnom životu. Svaki život koji susrećemo je dar koji zaslužuje prihvaćanje, poštivanje i ljubav. Božja nam riječ pomaže otvoriti oči da prihvatimo i ljubimo život, prije svega kad je ovaj slab i ranjiv. A da bismo to mogli nužno je uzeti ozbiljno i ono što nam Evanđelje kazuje o bogatašu.

2. Grijeh nas zasljepljuje

Prispodoba je bespoštedna u opisivanju proturječnosti u kojima se nalazi bogataš (usp. r. 19). Taj lik, za razliku od Lazara, je bezimen; za njega se jednostavno kaže da je "bogataš". Izobilje u kojem živi ogleda se u pretjeranoj raskošnoj odjeći koju nosi. Grimiz je naime bio vrlo cijenjen, čak više od srebra i zlata, i zato je bio pridržan božanstvima (usp. Jr 10, 9) i kraljevima (usp. Suci 8, 26), dok je tanani lan davao pojedincu gotovo svet značaj. Taj se čovjek dakle volio razmetati svojim bogatstvom i običavao je to činiti svakodnevno: "danomice se sjajno gostio" (r. 19). U njemu vidimo dramatičan odraz izopačenosti grijehom, koja poznaje tri susljedna stupnja: ljubav prema novcu, ispraznost i oholost (usp. Homilija na misi, 20. rujna 2013.).

Apostol Pavao kaže da "korijen svih zala jest srebroljublje" (1 Tim 6, 10). To je glavni uzrok korupcije i izvor zavisti, svađa i sumnjičenja. To može ići tako daleko da novac zavlada nama, čak dotle da postane tiranijski idol (usp. apost. pob. Evangelii gaudium, 55). Namjesto da bude sredstvo kojim se služimo u činjenju dobra i iskazivanju solidarnosti drugima, novac može nas i čitav svijet podjarmiti egoističnoj logici koja ne ostavlja prostora ljubavi i predstavlja prepreku miru.

U prispodobi se zatim pokazuje da gramzivost bogataša čini ispraznim. Njegova osobnost nalazi izraz u vanjštini, u pokazivanju drugima što si može priuštiti. Ali ta vanjština pokriva unutarnje lice. Njegov je život talac vanjskog izgleda, tog najpovršnijeg i najprolaznijeg aspekta postojanja (usp. isto, 62).

Najniži stupanj tog moralnog srozavanja je oholost. Bogataš se odijeva poput kralja i ponaša se poput božanstva, zaboravljajući da je obični smrtnik. Za čovjeka iskvarena ljubavlju prema bogatstvima ne postoji ništa drugo osim njega samog i zbog toga osobe koje ga okružuju ostaju izvan njegova vidokruga. Plod navezanosti na novac je dakle neka vrsta zaslijepljenosti; bogataš ne vidi čovjeka koji gladan, izranjen, ponižen leži do njegovih vrata.

Promatrajući taj lik, može se razumjeti zašto se u Evanđelju tako jasno osuđuje ljubav prema novcu: "Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu" (Mt 6, 24).

3. Riječ je dar

Evanđelje o bogatašu i siromašnom Lazaru pomaže nam dobro se pripraviti za Uskrs koji se bliži. Liturgija Pepelnice poziva nas iskusiti nešto slično onom što bogataš doživljava na tako dramatičan način. Svećenik, dok nas posipa pepelom, ponavlja riječi: "Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti". I bogataš i siromah umiru i glavni dio prispodobe se odvija na drugome svijetu. Dvojica likova iznenada otkrivaju da "ništa nismo donijeli na svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne možemo" (1 Tim 6, 7).

Mi također možemo vidjeti što se događa na drugome svijetu gdje bogataš vodi poduži dijalog s Abrahamom, kojeg naziva "ocem" (Lk 16, 24.27), pokazujući time da pripada Božjem narodu. Ta pojedinost čini njegov život još kontradiktornijim, jer do toga trenutka nije uopće bilo govora o njegovu odnosu s Bogom. Naime, u njegovu život nije bilo mjesta za Boga. Jedini njegov bog bio je on sam.

Tek usred muka na drugome svijetu bogataš prepoznaje Lazara. Želi da mu siromah ublaži patnje s malo vode. To što on traži od Lazara slično je onome što je bogataš mogao za života činiti a nije nikada učinio. Abraham mu, ipak, objašnjava: "Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš" (r. 25). Na onome svijetu se uspostavlja stanovita pravednost i ravnoteža između zala doživljenih za života i dobra na drugome svijetu.

Prispodoba se nastavlja i dalje kako bi pružila poruku kršćanima. Naime, bogataš koji još ima žive braće na zemlji, moli Abrahama da im pošalje Lazara da ih opomene; ali Abraham odgovara: "Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!" (r. 29). A na bogataševo protivljenje domeće: "Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane" (r. 31)

Tako na vidjelo izlazi pravi bogatašev problem: korijen njegovih zala je u tome što nije slušao Božju riječ. To ga je dovelo do toga da nije više ljubio Boga te dakle da je prezreo bližnjega. Božje riječ je živa i djelotvorna, kadra pobuditi obraćenje u srcima ljudi i iznova upraviti čovjekove korake prema Bogu. Kad zatvaramo srce daru Boga koji govori to ima za posljedicu da na kraju zatvaramo svoje srce daru braće.

Draga braćo i sestre, korizma je pogodno vrijeme za obnavljanje susreta s Kristom živim u njegovoj riječi, sakramentima i bližnjemu. Neka nam Gospodin – koji se tijekom četrdeset dana provedenih u pustinji odupro napasnikovim prijevarama – pokaže put kojim nam je ići. Neka nas Duh Sveti povede pravim putom obraćenja da ponovno otkrijemo dar Božje riječi, da budemo očišćeni od grijeha koji nas zasljepljuje i da služimo Kristu prisutnom u braći i sestrama u potrebi. Potičem sve vjernike da izraze tu obnovljenost duha također svojim sudjelovanjem u korizmenim kampanjama koje mnoga crkvena tijela priređuju u raznim dijelovima svijeta sa ciljem širenja kulture susreta u jednoj ljudskoj obitelji. Molimo jedni za druge, da, kao dionici Kristove pobjede, znamo otvoriti naša vrata slabom i siromašnom. Tada ćemo moći u punini živjeti i svjedočiti uskrsnu radost.

Iz Vatikana, 18. listopada 2016.

Blagdan svetog Luke evanđeliste.

 IKA 07.02.2017

DRUGO ZASJEDANJE DRUGE SINODE ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE

Uvodni govor zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, 24. veljače 2017. godine, dvorana Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu

Draga braćo i sestre u Kristu!

Danas nastavljamo hod u novosti života što smo ga, zahvaljujući Božjoj providnosti, započeli u našoj prvostolnici na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, svečano otvarajući Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije. Svima vama izričem srdačnu dobrodošlicu i od srca zahvaljujem za vašu zauzetu i hvalevrijednu nazočnost i suradnju.

U svoje i vaše ime zahvaljujem svim osobama koje su velikodušno, strpljivo i stručno radile, pod koordinacijom prečasnog Tajnika Sinode, na pripremi Drugog sinodskog zasjedanja. Zahvaljujem članovima Predsjedništva Sinode, članovima povjerenstva za tematska područja, članovima sinodskih komisija, kao i vjernicima koji su dostavili svoj izvanjski doprinos radu Sinode. Mnogi su zaista neumorno i zauzeto radili, i nastavljaju s naporima, kako bi sinodsko djelo bilo što uspješnije. Svima hvala i neka ih dobri Bog višestruko nagradi.

Zahvaljujem vama, poštovani članovi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, pomoćni biskupi, prezbiteri i đakoni, redovnici i redovnice, Kristove vjernice i vjernici laici za prisutnost i sudjelovanje kojim obogaćujete rad Sinode i jačate duh eklezijalnosti Crkve zagrebačke. Vaša je odgovornost velika, jer po svom sudjelovanju, a posebno svojim interventima, vi donosite ovamo stvarnost i pitanja naše nadbiskupijske Crkve da bismo jedni drugima bili pomoć na putovima evanđeoske novosti.

Stoga je potrebno govoriti jasno, prije svega istinoljubivo, hrabro, odgovorno i s poštovanjem. To je Sinoda: zajedno na istom putu. Sinoda se događa u Božjem narodu, u krilu Crkve, ondje gdje se osjeća djelovanje Duha Svetoga. Duh Sveti djeluje po osobama koje dopuštaju da ih Bog vodi. U tome je otajstvo, veličina i ljepota Crkve koju na milosni način živimo u sinodskom događaju, okupljeni po Isusu Kristu u Duhu Svetomu.

U ovom sinodskom zajedništvu Crkve zagrebačke posebno pozdravljamo nazočnost predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimira Puljića, nadbiskupa zadarskog. Vama, preuzvišeni Nadbiskupe, izražavam srdačnu dobrodošlicu i zahvaljujem što ste nas počastili svojim dolaskom na otvorenje Drugog sinodskog zasjedanja. Vi ovdje predstavljate hrvatski episkopat po kojem smo povezani zajedništvom s partikularnim Crkvama u državi Hrvatskoj. Zahvaljujem i na prigodnoj pozdravnoj riječi koju ćete nam uputiti.

S nama je ovdje, kao počasni gost Sinode, jedan od nestora zagrebačkog klera, koji se svojim izvanjskim doprinosom uključio i u rad Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, mons. dr. Ivan Golub, prezbiter Crkve zagrebačke. Hvala Vam, poštovani Profesore, za nazočnost i prigodnu riječ kojom ćete uzeti udjela u radu Sinode.

Na otvaranju Prvog sinodskog zasjedanja bio je ovdje biskup sufraganske Sisačke biskupije, mons. Vlado Košić. Na ovo je zasjedanje, dogovorno s nama, poslao promatrače koje srdačno pozdravljam.

Prije osam dana, prošloga petka, Gospodar života pozvao je k sebi člana naše Sinode prezbitera mons. dr. Tomislava Ivančića. Neposredno prije Prvog sinodskog zasjedanja, ispričavajući se što zbog bolesti koja ga je vezala uz postelju nije mogao sudjelovati na zasjedanju, u pismu koje mi je poslao, ovako piše: "Sretan sam i ponosan što sam smio od početka sudjelovati u svim pripravnim komisijama za Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije. Osobito mi je bio dragocjen rad u završnoj komisiji koja je pripremila tematski dokument Sinode. Molitvom, žrtvom i ljubavlju pratit ću, barem izdaleka, rad Sinode. Vama sam beskrajno zahvalan na povjerenju koje ste mi neprestano pružali u pripremama za Sinodu. Vjerujem da će Sinoda unaprijediti, ne samo spoznaju i pastoralno djelovanje u Nadbiskupiji, nego i životno iskustvo koje vodi prema svetosti života". Preporučujući svećenika Tomislava Božjem milosrđu, čvrsto se nadamo da s druge obale života i nadalje molitvom i ljubavlju prati rad naše Sinode.

Sinodska zasjedanja počeli smo s tematskim područjem Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije. Bilo je to i prvo iskustvo sinodskoga rada. Čuli smo brojne korisne i vrijedne intervente. Oni koji zbog kratkoće zadanog vremena nisu došli na red, dostavili su Tajništvu svoj doprinos u pisanom obliku. Svi ti interventi uzeti su u obzir u sastavljanju propozicija, prijedloga koje je pripremilo Povjerenstvo za tematsko područje Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije, a odobrilo ih je Predsjedništvo Sinode. Od srca zahvaljujem svim članovima Povjerenstva: prof. dr. Blaženki s. Valentini Mandarić, voditeljici, preč. Božidaru Cindoriju, prof. Ljubi Duvnjak, vlč. mr. Željku Faltaku i vlč. mr. Jakovu Rađi. Oni su uložili veliki trud u iščitavanje, sistematiziranje i oblikovanje 45 propozicija koje će sutra biti predložene na izglasavanje. To je povjerenstvo bilo prvo na djelu u odvijanju Sinode te je svojim traganjima i snalaženjem krčilo put za daljnji rad Sinode.

Danas otvaramo novo tematsko područje Crkva zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva kojim će moderirati voditelj Povjerenstva prof. dr. Ante Crnčević, OFM. Time se po redu ekonomije spasenja od navještaja usredotočujemo na slavljenje Kristova otajstva.

Budući da je posljednja sinoda Zagrebačke nadbiskupije održana prije 92 godine, davne 1925. godine, ova se nameće kao opća, to jest Sinoda koja treba obuhvatiti što je moguće šire cjelokupno crkveno djelovanje, a ne usredotočiti se samo na pojedina pitanja. To je vidljivo i iz samog Radnog dokumenta – Instrumentum laboris, koji nam služi kao pomoć u odvijanju Sinode.

Draga braćo i sestre u vjeri, kako živjeti Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije? Želio bih da ona bude događaj nade, onako kako nas je na početku trećeg tisućljeća poticao sveti Ivan Pavao II., i kako nas u posljednjim audijencijama srijedom usmjeruje papa Franjo. Budućnost trebamo gledati s nadom. Vrijeme koje se otvara pred Crkvom zagrebačkom, poput širokog je oceana na kojem se, unatoč svim neizvjesnostima, krizama i izazovima, uvijek iznova treba upuštati u pustolovinu, računajući s Kristovom pomoći. Sin Božji, koji se iz ljubavi prema čovjeku utjelovio, i danas po Duhu Svetom vrši djelo spasenja. Potrebne su nam oči vjere da bismo vidjeli to djelo, i veliko srce koje ljubi da bismo i sami postali njegovim pomoćnicima (usp. Ivan Pavao II., Novo millennio ineunte, 58). Molimo da u tom djelu, po primjeru blaženog Alojzija Stepinca ostanemo, uvijek poduprti nadom "koja ne postiđuje" (Rim 5,5).

Stoga započnimo svoj hod Drugog sinodskog zasjedanja zazivajući svjetlo Duha Svetoga te zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca. Hvala!

 IKA , 24.02.2017

arhiva_aktualne_teme

Sveta misa
radnim danom u 6,30 sati
nedjeljom i blagdanom u 9 i 17 sati

Euharistijsko klanjanje
svaki dan od 7 do 17 sati

Molitva svete krunice i blagoslov
svaki dan u 16,30 sati

Plan adoracije i nakane
Liturgijski kalendar

Copyright © 2017 Corpus Domini. Sva prava zadržana.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).